Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …
„Treba živjeti život!“
Ovu prekrasnu rečenicu rekla mi je jedna divna žena, majka i baka.
Zadnjih mjeseci s mojim Junakom provela sam mnogo lijepih trenutaka. On se poput cvijeta otvara i sve više cijeni taj prekrasni dar kojeg sam mu poklonila.
Taj dar je njegov život!
Od jedanaestoga mjeseca moj Junak i ja idemo na grupne terapije koje vodi naš psihijatar. U grupama bude oko sedmero djece, nekada više, nekada manje.
Na početku su vježbe, a nakon toga djeca, mladi ljudi između 16. i 21. godine imaju razgovor s doktorom.
Mi roditelji budemo sa socijalnom radnicom i sestrom. One nas potiču na razgovor o našoj djeci. Meni je to u neku ruku poput svjedočanstva. Svako od nas ispriča sve što je tišti. Bude i suza.
Veliko je breme na leđima roditelja, jer nisu to mala djeca nego mladi ljudi koji trebaju živjeti.
Ja sam se šokirala kada sam čula da ta pametna djeca iz nekih ‘elitnijih’ škola prelaze u obrtničke za pomoćnog kuhara ili konobara.
Mom Junaku to se nije dogodilo, ali se dogodilo mnogoj drugoj djeci.
Mogla bih reći da su neki od njih povukli ručnu, ne funkcioniraju, ne ide im.
Većina njih je nadprosječno inteligentna, bili su odlični učenici u osnovnoj školi, ali u srednjoj ne mogu uspjeti.
Veliko je pitanje: „ ZAŠTO?“
Sustav je zakazao. Kada su djeca imala blokadu, jedini izlaz je bio prekid školovanja.
Pitanja je mnogo, a ja ne znam odgovore.
Ne znaju ni roditelji koje sam upoznala. Vole svoju djecu i žele im pomoći, ali ne znaju kako.
Pomoći treba i roditeljima i djeci, jer cijeli život je pred njima.
Dar života je nešto što svi trebamo poklanjati osmijehom, ljubavlju, sitnicama, nikako ne kroz materijalno.
Darujmo jedni drugima ljubav i pažnju jer kada nestane ljubavi u životu, nestat će i života!