Jadranka Ivanović-Bolog

Jadranka Ivanović-Bolog
Zašto nas je uvijek impresionirala ta kula od kamena
pa zato što ničeg drugog i nije bilo na tom putu
doli nje i tirkizne Neretve. I ona je to znala…
Kočoperila se, nadvijala se nad nama,
prijetila nam svaki put kad smo tuda prolazili
bio dan, bila noć, sunce ili velika mjesečina.
Skrivala je tajnu koja tajna i nije stvarno,
dominantnost crne linije njenih obrisa
u akvarelu jedne noći Počitelja.…

više

Jadranka Ivanović-Bolog
Činilo mu se nekad da cijelu noć i nije spavao, kao da je bio negdje u utrobi Zemlje, u njenom mraku, u njenoj tišini, u njenoj istini, u tajanstvenoj Zauvijeknoći i šetao, dugo šetao. Utroba Zemlje je imala svoje misli i bila u svakom trenutku svjesna svega što se dešavalo gore na njezinoj površini njenog skroz posebnog bića.

Ratovi je nisu previše uzbuđivali, njih je moralo biti, jer i ljudi baš kao i zvijeri imaju svoj instinkt ma kako čudnovato zvučalo. Poništiti druge za svoj opstanak, izbrisati ih s lica ove planete…

više

Jadranka Ivanović-Bolog
Htio je izići taj Div iz mene
ma pravog puta nije znao,
govorio je uvijek- sutra ću ,
a gasio se, gušio se i to sutra čekao.
Al´ sutra nikad nije došlo
k´o ni velika hvala do mrtvoga
i čemu bi to hvala služilo
osim za opravdanje
onima živima, krivima i grešnima……

više

Jadranka Ivanović-Bolog
Mnogi su ponosni na stečeno, na imati, a rijetki i posebni su ponosni na nemati.

Kako objasniti tu suštinsku razliku između imati i nemati?

Sve što imam to sam sama ja, a sve što nemam to sam opet ja, ona koju još nisam otkrila.

Zar to nije puno više?…

više

Jadranka Ivanović-Bolog
Ti znaš ja ne pričam puno,
vulkan ima pravo na tišinu.
Ti znaš, sve što se kaže
jednom će biti vatra,
a mi svoj mir tražimo.
Ti znaš, smisao svemu
ne nalazimo u konačnosti,
pusti nas da plovimo……

više

Jadranka Ivanović Bolog
Nestvaran je svaki onaj
koji se u snove useli,
on odluči se lako
tamo zauvijek i ostati.

Čovjek koji je sadio drveće
snovima je stremio
te zaspao visoko
u svojih šuma krošnjama.

Stvarno nestvaran je
izraslih šuma stvorilac.…

više

Jadranka Ivanović-Bolog

Samoću smo naslijedili od Boga
i on još uvijek sam pada kroz vrijeme
pitajući se zašto se ne pridružimo.
Rekoh mu -Ti si bez majke i oca,
bez korijena na Zemlji,
slobodan bez ljudskih emocija
kao besmislena metafora…

Bez uvrede, znam da me je razumio,
i uopće na samoći mu nisam zavidna.…

više

tekst: Jadranka Ivanović-Bolog
Vratili smo se u DDR, u jedan stari stan s tapetama i namještajem iz 70-ih sa starom demode kuhinjom i šporetom, opet smo romantični i sretni. Vratili smo se, bolje reći pobjegli sa Zapada preko ostataka Berlinskoga zida, ne pijemo više coca-colu, uživamo slušajući muziku sa Lp-a, u obližnjoj kavani postoji još Jukebox, i na posao smijemo zakasniti. Vratili smo se i ne znamo zašto smo zaboravili Milana Kunderu i njegovu Nepodnošljivu lakoću postojanja, opet ga čitamo i smijemo se dok čekamo naše prvo…

više

Jadranka Ivanović-Bolog

Ubrala sam šutnju
iz svih snova odasanjanih,
u nekima da ostanem ti si me zvao.
A ja sam se budila…

Jutarnje maglice na zlaćanim rađanjima
drže me za ruku, na kraj polja vode
opet novom sumraku.
U njemu ti si lagani libreto
na tananoj paučini.
Kreni mi u susret, snu otrgni se!…

više

Jadranka Ivanović-Bolog

Na svadbama i sahranama vidimo se ponekad
i pričamo o već odavno shrvanoj sreći,
sve je neki odbljesak to što još živimo
bačenih mrvica za vrapce i laste.
Između nemati i imati nema više laži,
sve su samo godine više ili manje,
slično nekom odbjeglom, ranojutanjem snu,
svi zajedno živi i umrli stojimo na nekoj ledini
kao obiteljski portret uslikan od Sunca ……

više