Za srce i dušu

Antun Gustav Matoš
Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.

Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
Moje bolno srce – jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:…

više

Roko Dobra
Zašto, gospodo, napuštate brod
kojeg ste srcem i dušom zvali?
Zar nije stamen, kao i naš rod,
kada na nj silnik zlo uma svali?

Zašto, gospodo, napuštate brod
baš kad se uljez pakošću trudi?
Zar nije radost dotaknuti svod
da žâr purpura ispuni grudi?…

više

Antun Gustav Matoš
Ima jedna mala gospa Marija.
Što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.

Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,…

više

Roko Dobra
Bože, ako već Svjetlost vječna jesi,
nastavi ondje gdje je Tesla stao,
koji, onaj put, s grane nije pao
kad lik svoj spazi tamo i Ti gdje si.

Ako Čovjeka po Sebi udesi,
onda si, zbilja, u sitnicu znao
da si i Tesli božansku moć dao
da ljudsko biće Svjetlost Tvoja resi.…

više

Slavica Sarkotić
Između mene i moje djece
stoje mnoga naselja
Aicha vorn Wald, St. Michael …
i mnoga druga čudnih imena

I kilometri cesta
ravnih i zavojitih
Između nas granični prijelazi
s pripadajućim carinama…

više

Ante Gregov Jurin

Sretao sam je na putu sjećanja
Na uglu porušene kuće stabla
Veselja i plaća dječaka, sebe
U korintu vezanog za jarbol
Svega što još stoji
Jednom nogom u njoj
Drugom ispred sebe.…

više

Stanka Sršen
More je beskrajno, plavo more
gledajući ga pomišljam na proljeća
što su te uvijek vraćala

Zajedno smo gledali sunce
u plićaku i krpice mekanih
bijelih oblaka
što ostvarivale su sve naše želje…

više

Slavica Sarkotić
Zutra bu kesno če sad ne rečeš
mučati moreš život celi
nigdo ne čul naskroz smo sami
samo orej, dvorišče i oblak beli

Ti tak si navčil čez celi život
nigdar te reči nesi mi rekel
da jesi, ne bi ti jezik otpal
če sad ne rečeš peš vu pekel…

više

Barba Tonči
Rana je ura… svitanje…
sakrila se i poslidnja zvizda…
vrime mi neda mi spati…
Krupne kapi kiše nosija je vitar, dok su one kucale na staru punistru…
Puvalo je… letilo je otpalo lišće, znam, ka da je vitar nosija jesen u moju dušu…
A misto, nekako sneno i tiho, budilo se uz sivilo neba… polagano…
Mišali su se osičaji u meni, ka i vrime… nevere i bonace, kiša i…

više