piše: Nela Stipančić Radonić
Dok sjedim negdje vani u parku često plovim s oblacima. Ili barem pokušavam doprijeti do njih, kada već ne mogu do ljudi. I stvarno su jako ugodno društvo, skoro kao labudovi na vodi. Samo oblake viđam češće. Čim dignem glavu. A labudovi su sve dalje. Kao da se kriju od ljudi.
Ali, ni oblaku nije lako na nebu, jer mora svako malo istrčavati na teren. Kao sudac na terenu. A mi dolje smo zapravo igrači. I to ne svi, kako tko.…