piše: Nela Stipančić Radonić
Dok sjedim negdje vani u parku često plovim s oblacima. Ili barem pokušavam doprijeti do njih, kada već ne mogu do ljudi. I stvarno su jako ugodno društvo, skoro kao labudovi na vodi. Samo oblake viđam češće. Čim dignem glavu. A labudovi su sve dalje. Kao da se kriju od ljudi.
Ali, ni oblaku nije lako na nebu, jer mora svako malo istrčavati na teren. Kao sudac na terenu. A mi dolje smo zapravo igrači. I to ne svi, kako tko.
Netko igra, a netko je na klupi. Ali, nije oblak kriv za to. Već mi sami. On samo nadgleda i ništa više. Katkad mu se da, a katkad ne da.
Dosta mu svega!
Toliko mu je već preko glave da se od muke širi i širi, sve dok se ne raspukne, pa oko njega stotine oblačića sitnih, malih… Kao naše brige. Koje često i prečesto rastu i porastu velike poput njega.
Katkad je jadan pa se čak suzi i stanji se, pola ga nestane zbog nečega. Kao da deset dana nije ništa ni jeo ni pio. To je ono vrijeme, kada ljudi dolje jedni druge strašno naljute, pa psuju, mašu rukama i prijete… Nije mu gore lako nikako, mislim ja u sebi, ali ne usudim ga se tada dozivati. Čekam da se malo smiri. Nekada mu treba više, a nekada manje vremena. Sve ovisi o ljudima…
Zato me nimalo ne čudi što ima dana, kada čak potpuno zbriše!
I nigdje ga nema. Ostavi suncu da nas grije. Jako, najjače što može. Jer, sunce uvijek tako radi. Daje sve od sebe, čim oblaci negdje zamaknu. Sunce, kada ostane sam samo na nebu, ne zna drugima pružiti samo djelić, već se pruža uvijek cijelo. No, to sam već odavno naučila, pa se pazim. I nikako mu ne gledam ravno u oči. Više ga volim gledati napola, pola njega, a pola oblak. Ali, teško je kada oblaka baš nigdje nema. Pa se znojim i uzdišem. Kao danas.
Dao je petama vjetra. Pitam se zašto?
A onda se prisjetim svih riječi oko sebe, kojima se ljudi rugaju nebu. I najedanput shvatim da ga potpuno razumijem. Pravo i budi! Jer, njemu to nije nimalo svejedno. Njegov gospodar je nebo, ali opet sve vidi i čuje dolje na zemlji pa ga to srdi. I primjećujem, odnedavno su na njega postali čak strašno ljubomorni ljudi.
Jer, on je gore, a oni su dolje. Zašto nije obrnuto?, pitaju se, ljudi ko ljudi, uvijek neka blesava pitanja. Rijetko ona prava.
Možda mu je stoga odnedavno pala neka čudna ideja na pamet da ih zabavi ili malo utješi. Pa je stoga pokušao jutros i razgovarati s njima, onako kao što je dosad naučio družeći se sa suncem, mjesecom i zvijezdama.
Ali, nitko ga na zemlji nije razumio. Samo mu se nekoliko faca nasmijalo u lice i reklo gledajući u nebo:
– Ja vidim medvjeda!
– A ja zmiju!
– Gle, kakve su ono rupe na oblaku? Kao probušen kišobran…
I rasplakali ga.
Oblak nikada nije čuo ove riječi pa se ogledao oko sebe poslije još cijeli dan, pa dodirivao žalostan po svom tijelu. Naučio je da je svakim danom u novom odijelu i da se nikada ničemu ne čudi. I nikako ne razumije, zašto ga dolje tako gledaju, kao da nikada nisu vidjeli oblak na nebu. Svaki je drugačiji i zato su upravo jedan drugomu zanimljivi. I nikada ne dosade.
A kada su mu se još jače ljudi počeli smijati i rugati, pobjegao je, kao usred velike nevolje, kada se vjetar razljuti, a kiša navali bez milosti sipati po ljudima.
Njima, pak nije nikada palo na pamet razgovarati s ljudima. Oni su prezauzeti svojim poslom čišćenja i pranja zemlje iza bujice ljudskih riječi pobacanih posvuda i odnošenja gomile njihovog smeća. Tako rade svatko svoj posao šutke i bez divljenja. Kao KD Čistoća.
Samo što ne šalju račune, kao ni oblak.
Ali zato sve pamte.
Dok čovjek sve zaboravlja.