piše: Branislav Mikulić
Bio je ljetni raspust, sredina augusta. Za par sedmica sam trebao poći u drugi razred gimnazije, ali na to nisam htio da mislim. Vrijeme sam provodio bezbrižno, u skitnji po gradu i dokoličarenju s vršnjacima, družio se s knjigama i stripovima, bio s roditeljima na moru. Jednostavno, uživao sam zasluženi odmor – zaslužen dobrim ocjenama.
Tog dana sam već u podne pošao do hipi klupe, omiljenog generacijskog sastajališta. Lagano šetajući stigoh na pješački prelaz kod Umjetničkog paviljona. Kad htjedoh zakoračiti preko zebre, neko zatrubi iz auta. Okrenuh se i vidjeh šofera kako mi maše iz bijelog fiće[1]. Sagnuh se da bolje pogledam, prepoznah Fiku.… više