Anđelka Korčulanić
Moja kuća puna je mora.
Cijedi se s krova, u loncu vrije,
izbija iz poda, kroz prozore
ulijeva se pa se smije, smije…
Oduvijek sam znala
na krevetu nasred sobe,
tom brodu na pučini,
ploviti maštom bez obala.
Izbjeći hridi i pličine
sada, bez kapetana, težim se čini.
Ješke nižem na parangale,
ne prežem od ribolova,
u karike sunca i srmu mjesečine
bisere umećem u smjeru plova.
Plovim bez kompasa i sidra,
samo mi kormilo treba.
S dobrim dupinima na jastuku,
umivena lica, raspuštene kose,
pjevam ode životu u milosti neba.
Molim nečujno, u huci vjetrova,
dok pijesak raznose
s groba uspomena
i noćnu košulju od svile periske
s plimom podižu u visine,
u suton žudnje, svijet nijemih sjena.
Ako Posejdonov glasnik,
riba sudnjega dana*,
konjsku glavu pomoli iz dubine
i cvijeće snova zora
crnilom sipe oboji bez plana,
vrijeme je za budnost.
Iz otvorene škrinje s blagom
mrtve školjke poruku šalju
pod plahtu od pjene, tijelu nagom.
—————————–
*Riba veslo, glasnik palače boga mora. Vitka je tijela, konjske glave i velikih očiju. Vjeruje se da svojom pojavom iz velikih dubina Pacifika naviješta nepogode, potrese i tsunamije pa joj otud i naziv riba sudnjega dana.
Iz zbirke PO TRAGU BELA SPALATINE