Božica Jelušić
Bježim iz Zagreba, a kiša za mnom …Daje mi ritam, razigrava zelenilo, namače brazde i konture krajolika …
Mislim o razgovorima, o književnosti, o današnjoj Paljetkovoj promociji, vatrometu soneta. “Pod ovim nebom ti si nebo, blaže / i s više zvijezda, ptice lakše lete/ kroza te, vječnost s puno manje sjete / postaje vrijeme što ga dani traže…”
Premda sve manje volim iscrpljujući i konfuzni ljudski okoliš, tu i tamo zatitra dobra vibra, iskrica u oku, humorna opaska, dobra vijest …
Primjerice, saznajem da se priprema kritičko izdanje SEVEROVIH pjesama, i odmah mislim: “Ojoj, a što će sad severlutkova plijesan, nametnici na opusu, prerađivači i razgrađivači s kopirkama u glavi, kad stvari sinu u punom sjaju i njihova tama prokulja?”
Zapravo, nije me briga, pjesnička se flora i fauna jedva razlikuje od one doslovne, prirodoslovne. Zakoni rasta, pada, grabeži, parenja, truljenja, pripadanja čoporu i usamljenih vukova i ovdje vladaju. Indiferentna sam na vrijednosti koje ne titraju, na ljude koji ne traju. “JA ČUVAM DOBRO IME, JER JEZIK JE MOJA MJERA”. Tko je to rekao? Nije važno, znam da sam ja posvojila.
Dignem glavu iz teksta, i gle: srnjak trči preko zatalasana polja, crkveni krov blista okupan kapima, žare se makovi uz prugu. Doma sam.
Mogla bih o svemu tome napisati pristojan sonet, vjerujem …
Ne treba puno riječi za opisati ovaj tekst. Dovoljna je jedna – PREDIVNO.