SIGNALI U MRKLOJ NOĆI

HOMOSEKSUALNA ‘PRAVA’ I SLIČNE ‘SLOBODE’ = PUT KA NESREĆI I ANARHIJI

piše: Dražen Radman
Biti homoseksualac nije isto što i biti crnac ili bijelac. S homoseksualnošću se čovjek ne rađa kao što se rađa sa zadanom bojom kože ili s bojom očiju.

Hoću reći, homoseksualnost je ono što netko čini (ili kako se ponaša), a ne ono što netko jest pa ne može biti drugačiji.

A ono što se čini, može biti dobro ili loše. Ako ne postoji viši vrijednosni i moralni sud u svezi toga je li nešto dobro ili je loše, a kojega bi se ljudi pri prosuđivanju držali, onda je logično da će prosudba nekog ponašanja ovisiti o različitim pogledima i(li) interesima. Tako, neke će pojave, poput krađe ili ubojstva iz koristoljublja, 99% ljudi ocijeniti kao loše.

S druge strane, postotak ljudi koji su, na primjer, (generalno) protiv pobačaja, neće biti toliki jer ima mnogo onih koji smatraju da se dijete ne treba roditi ako se ‘dogodilo’ u neželjeno vrijeme ili ako se život dvoje ljudi odvija u ekonomski nezavidnoj situaciji. Po toj logici, dopustite upitati, je li to onda znači da ako bi se dijete rodilo u ekonomski povoljnoj situaciji – da ga trebalo ‘vratiti natrag’ ukoliko bi, kojim slučajem, otac i majka ostali bez posla?

Nadalje, kad čovjek čini što čini, on može i ne mora razumjeti zašto to čini. No, samim time što čovjek ne razumije zašto nešto čini, to ne znači da je njegovo ponašanje u redu. Ili ako neko ponašanje egzistira dugi niz godina, to nužno ne znači i da je dotično ponašanje dobro ili normalno.

Ovdje moram napomenuti da se, dok ovo govorim, ne radi o tome da se nekoga osudi zbog njegovog ili njezinog ponašanja, nego da se barem nekoga potakne na razmišljanje o tome je li nešto ispravno ili nije. U ovoj, ali i pri mnogim drugim životnim (prijepornim) temama, presudno je, dakle, doći do istine u svezi tog prijepora.

E, upravo se tu i nalazi cijeli problem, ali i uzrok mnogih zajedljivih i žučnih rasprava i uvjeravanja među ljudima.

Naime, ako objektivna (ili viša) istina ne postoji, onda smo ostavljeni ‘sami sa sobom, s vlastitim (promjenjivim i prevrtljivim) nahođenjima i sudovima. Onda je i logično da svatko ‘drži svoju stranu’, pa bilo to na privatnoj (obiteljskoj) ili na javnoj (društveno-političkoj) sceni. Onda je logično i da svatko nastoji svoje djelovanje predstaviti kao nešto dobro, a prosudbu onog drugog kao lošu, manje vrijednu.

Kad ne postoji viša, tj. objektivna istina o nečemu, a koje bismo se držali kao mjerodavne, onda ćemo, dakako, polagati ‘pravo na svoje opredjeljenje’, na svoje ponašanje, shvaćanje svijeta oko sebe. To je u redu. Zato čovjek, posljedično, ima razna prava. Pritom najčešće ne mari što se ta prava kose s nečijim drugim pravima.

Među ostalim, čovjek, ima pravo da voli koga hoće: ženu ili muškarca. Ima, eto, pravo voljeti i dvije žene i(li) dva muškarca ili… Ima pravo voljeti i ptice i životinje. Ima i pravo da svoje pravo nameće drugome kao ispravno i normalno. Ima, dakako, i pravo da svakoga tko se ne slaže s njegovim stavom, nazove netolerantnim, militantnim ili pak homofobnim. Jednostavno, ima pravo drugome reći da nema pravo.

Također, prema najnovijim trendovima, čovjek ima pravo na djecu, tj. na ljubav prema djeci, već prema svom (uvjetovanom) unutarnjem porivu. Da, u tom slučaju ima pravo udovoljiti tim svojim porivima jer suzdržavanje vodi do frustracije, frustracija do anksioznosti, a anksioznost do depresije. A to nije dobro. Jer čovjek ima pravo živjeti nesputano i slobodno. Jednom riječju – demokratski.

S druge strane, djeca imaju pravo da što prije shvate kako su od rođenja seksualna i kako se ne trebaju bojati onih koji žele biti nježni prema njima. Naime, mnoge majke i očevi djeci uskraćuju ljubav i nježnost, a toliko je u blizini onih koji bi im mogli pomoći. Stoga, ta djeca imaju pravo na promjene u nastavnom programu i sadržaju svog odgoja i obrazovanja. Jer ono što na vrijeme upiju kao neko dobro za njih, tim će zdravije odrastati i sazrijevati u građanina koji vrlo dobro zna što je dobro za njega.

Stoga, potrebno je da što prije Zakon o odgoju i obrazovanju regulira ono što je u redu za pravilan razvoj i identitet. To je važno i zbog toga što se, u tom slučaju, s pravom mogu tužiti oni koji ne misle na sličan način, odnosno oni koji ne poštuju najnovije dosege nepristrane znanosti. Takve se onda, opet s pravom, može uputiti u ustanovu koja se zove zatvor. Jer onaj koji je nešto skrivio – ima pravo baš na tom mjestu razmisliti, pa i uskladiti svoje nazadne i srednjevjekovne stavove s važećim zakonom i tekovinama modernog i naprednog vremena.

Da skratim ovu priču …

Pri (koliko-toliko) zdravom razumu zaključujem sljedeće: Ako bilo čije pravo koje se (ultimativno) traži, nije u skladu s objektivnom i višom istinom, onda ljudima u konačnici neće mnogo pomoći ni većina medija, ni većina u Saboru, a ni donošenje prigodnih zakonskih uredbi.

Ako se (bilo koji) čovjek ne uskladi s višom istinom, i dalje će ostati podalje od Boga, i to kao malenkost koja se bezuspješno i uzalud trsi postići pravu sreću i zadovoljstvo. I dalje će ostati daleko od Onoga koji je rekao: ”Ja sam Put i Istina i Život”. Od Onoga koji strpljivo šalje svoje znakove, čekajući da ta malenkost podigne svoj pogled prema Njemu i postane dragocjenost, za čime je duša, zapravo, oduvijek čeznula.

Vjerujem, napokon, da nam je Bog dao slobodu izbora, pri kojoj imamo pravo cijeli svoj (kratak) život odbijati Njegovu ponudu, ali imamo i ono drugo pravo – prihvatiti njegovu istinu o svemu, pa tako i o tome je li homoseksualnost (i slične ‘slobode’) normalna ili bolesna pojava. Ne osuđujući, dakako, pritom ljude.

Vjerujem da je Bog Stvoritelj (i Spasitelj) u svojoj ljubavi imao pravo čovjeku postaviti granice. Samo što se tu ne radi o granicama koje bi mu naudile, nego o granicama koje bi ga zaštitile, kako od raznih laži tako i od njega samog. Od podmuklih i lascivih unutarnjih pobuda koje ga mame ‘iz ormara’, umjesto da ostanu dovoljno daleko od svog ‘slobodnog’ izričaja. Jer sloboda bez granica i bez višeg kriterija – samo je obična anarhija koja od čovjeka pravi roba koji luta na otvorenom. Pravi ga neispunjenim bićem koje duboko pati, koje je ranjeno i koje ranjava druge po zgarištima svojih lažnih sloboda.

Da, slažem se da je to njegov izbor i njegovo pravo. Ali bih, priznajem, volio da je više onih koji drže da je u Boga istina i da bez Njega vlada – laž.

Znam da imam pravo tako misliti, kao što drugi imaju pravo ovo smatrati sasvim isključivim. No, Istina ne ovisi o tome što tko misli; ne ovisi o većini ili o manjini; ne ovisi ni o trenutnoj klimi u društvu, a niti o medijskoj snazi ili strategiji inih lobija. Istina je nepromjenjiva i nije patetična da bi se rasplakala ili naljutila.

Nije ni nasilna, ali može silno otvoriti vrata istinske ljepote onima koji odozgor prepoznaju signale u ovoj mrkloj noći.

Split, 4. lipnja 2013.