Božica Jelušić
Slava na čelo stavlja lovor,
Sva je u bljesku zlatnog zuba.
Pljesak i laska, praznogovor,
Hlap mlijeka sreće preko ruba.
Za takvu ne marim ni malo,
Kao što rekoh mnogo puta.
To izgrebeno ogledalo,
I svežanj cvijeća otkinuta.
Meni bi pristajala kruna
Od rosopasa i gaveza.
Zvuk himne koju sklada žuna.
Monogram gljiva uz grm slijeza.
Tek čast vrtlarice uzimam,
Hvalu od sadnica i zrnja.
Blag krušni naklon klasa primam,
Čist miris ruže usred trnja.
Za ljubavničkom slavom hlepim,
Što sipa ljiljane u krilo.
Ispraćam mladost stihom lijepim;
Nek’ vjetar nosi što je bilo!
Posljednju slavu čekam žudno:
K otoku nekom bježi slika.
Ne bješe ništa uzaludno,
Za mirni ponos usamljenika!
19. 3. 2014.