Joso Špionjak
Večer topla i tiha,
čitavo selo spava,
miruju polja i šume,
budna je jedino Sava.
Duboke vode njene,
u koritu starom,
žure ka cilju svome,
neumorno,
s velikim žarom.
Slika kraljice moćne,
utkana u staze duge –
tajanstven dašak slobode
i neizreciva skromnost,
pokornog sluge.
Most otkan od snova,
skriven oku i uhu,
on spaja upravo ono,
što čovjek brižno čuva
i nosi u svome duhu.
Dok teče rijeka,
i blagozvučnost vlada,
uspomena živa,
ljubavlju prožeta –
ostat će vječno mlada.