Joso Špionjak
Mjesečina spava na lišću žutom,
tko zna na čijem li jeziku sniva.
I svaka priča pod njenim skutom,
u riznicu golemu pohranjena biva.
.
Nevidjiva ruka veze srebrn veo,
gle, prekrila njime ravnicu i šumu.
Plodove je netko već davno požnjeo,
samo sjenke crne još plešu na drumu.
U predodžbi tajanstvenog svijeta,
za stvarima vječnim svaka duša žudi.
Napaćenog čovjeka obuzima sjeta,
jer misao duboka u njemu se budi.
Tko je vlasnik mjesečine sjajne?
Tko kotače u svemiru vrti?
Gdje stanuje čuvar ove tajne –
jel on puni čaše života i smrti?
Jesen je stara pognula glavu,
ni koraci njeni nisu brzi više.
Predaje se tihom zaboravu,
dok život nove stranice piše.