TAJNA NEVIDLJIVE RUKE

piše: Mirko Omrčen
Neoliberalna doktrina u svojoj ekstremnoj varijanti nazvana i tržišni fundamentalizam dominantna je ideologija globalne ekonomije. Dominantnom ideologijom postaje dolaskom Margaret Thacher i Ronalda Reagana na vlast u U.K. i SAD.

Usvojeno je vjerovanje kako se tržišta mogu samokorigirati, a globalna ekonomija može cvasti bez ikakve potrebe za globalnim društvom. Da je zajednički interes na najbolji način zadovoljen ako je svima dozvoljeno da se brinu o svojim interesima i da se zaštitom zajedničkih interesa putem kolektivnog odlučivanja narušava funkcioniranje tržišnog mehanizma.

Želi se reći da slobodno tržište samo sebe kontrolira i korigira nekom nevidljivom rukom.

Na što se misli pod pojmom “nevidljiva ruka“

U ekonomiji nevidljiva ruka je izraz koji ekonomisti koriste da bi opisali samoregulirajuću prirodu tržišta, pa i privrede u cjelini.

Nevidljiva ruka je metafora smišljena od strane škotskog ekonomiste i izrazitog pristaše ekonomskog liberalizma Adama Smitha ( 1723-1790)koji je tvrdio da se najbolji rezultati ostvaruju na slobodnom (otvorenom) tržištu u njegovom djelu “Bogatstvo naroda“.

Za njega je nevidljiva ruka kreacija osobnog-vlastitog interesa, takmičarskog duha i ponude i potražnje svakog pojedinog sudjelovatelja na tržištu. Svrha ekonomske politike po Smithu je povećanje bogatstva naroda, prvenstveno u obliku roba.

Vjerovao je da nevidljiva ruka omogućava maksimaliziranje koristi svakog sudjelovatelja, kao i cjelokupne koristi (bogatstva) društva pri čemu u dobivanju tog rezultata postojeća vlast nije sudjelovala svojim intervencijama.

Povećanje bogatstva će se najbolje ostvariti ako se poduzetniku ostavi autonomija u donošenju odluka što, koliko, kada i za koga proizvoditi.

To je postala osnova za nastanak laissez faire ekonomske filozofije ( prijevod: neka stvari teku kako teku). Po toj filozofiji najbolja politika države je upravo laissez faire politika ( nemiješanje države u privredne poslove).

U nastojanju da maksimalizira svoj profit, poduzetnik ulaže svoj kapital tamo gdje će ostvariti najveću proizvodnju te na taj način biva vođen nevidljivom rukom. Upravo nevidljiva ruka Adama Smitha je mehanizam koji dovodi ostvarivanju izuzetnih rezultata i koristi za sve koji sudjeluju na tržištu, a da pri tome ni sami nisu toga svjesni. Smithova  “nevidljiva ruka“ dovodi do opće dobrobiti iz djelovanja pojedinaca za vlastite probitke, odnosno iz djelovanja pojedinaca koji slijede samo svoje vlastite interese.

Talo načelo nevidljive ruke tvrdi : “Svaki pojedinac teži za time da uposli svoj kapital tako da njegov proizvod bude n ajveće vrijednosti. Općenito on ne namjerava promovirati javni interes, niti zna koliko ga promiče. On pazi samo na svoju sigurnost, svoju vlastitu dobit i u tome kao da je vođen nekom nevidljivom rukom, stvara učinke koji mu nisu bili namjerom. Slijedeći svoj vlastiti interes, često promiče interes društva uspješnije nego kada to stvarno želi učiniti“. ( A. Smith. “ The Wealth of Nation“ 1776).

Teorija nevidljive ruke kao apologija

Bitno je istaći da se po Smithu vrline tržišnog mehanizma ostvaruju tek u uvjetima savršene konkurencije. Tržište će tada proizvoditi onoliko korisnih dobara i usluga iz raspoloživih resursa koliko je to moguće. Međutim takva idealna, savršeno konkurantna gospodarstva u zbilji suvremenog svijeta ne postoje. Štoviše nedostaci “nevidljive ruke“ sasma su vidljivi : kronična neefikasnost (eksternalije, monopol, javna dobra), ozbiljni makroekonomski poremećaji (gospodarske krize, nezaposlenost), izazovne nejednakosti dohotka i bogatstva (bogate enklave sigurnosti i blagostanja u nepreglednom oceanu siromaštva). Tome je uzrok i stvarno nepostojanje jednakih šansi za sve. Iako se današnji tržišni fundamentalizam predstavlja kao doktrina koja svim stranama koje participiraju u tržišnoj utakmici pruža jednake šanse te jednake šanse u zbilji ne postoje. Stoga imaju za pravo svi koji upozoravaju da je “nevidljiva ruka“ samo apologija – opravdanje i obrana- tržišnom fundamentalizmu ( ideologiji koju obilježava globalizacija pod kontrolom međunarodnog financijskog kapitala, velikih korporacija i visokoindustrijaliziranih zemalja) kojim se želi ni manje ni više nego zavladati svijetom.

Mišljenje je to mnogih autora i kritičara tržišnog fundamentalizma i globalizma, a čemu za pravo daje i činjenica  da je danas putem te ideologije na mjesto samoživog kolonijalnog izrabljivanja očevidno uskočio novi tip neokolonijalnog gospodstva ekonomske naravi, koji nastoji redizajnirati i održati štetne i moralno nedopustive odnose podčinjenosti i svekolike zavisnosti.

Psihopatska stvorenja kao sredstvo

Blaže rečeno svrha i smisao svega je gospodarska i politička dominacija nekoliko najbogatijih i visokoindustrijaliziranih zemalja te vlasnika moćnih, velikih i bogatih industrijskih i financijskih korporacija- koje u velikoj mjeri diktiraju vanjske politike matičnih zemalja.

Upravo pod uvjetima slobodne trgovine i neograničenog zgrtanja novca “trojanski konj“ neokolonijalizma – korporacije- imaju mogućnost postići i postati monopolisti. Ne dolazi, dakle, do jednakosti između strana koje participiraju u tržišnoj utakmici, već onaj tko prvi stekne bogatstvo postaje monopolist. Jačanjem monopola jača se moć. U tom slučaju tržišni fundamentalizam je samo dobar izgovor budući da onima koji imaju moć i kapital nitko ne može konkurirati u tržišnoj utakmici pod pravilima tržišnog fundamentalizma.

Osobito korporacije postaju privilegiranije u jednoj takvoj utakmici, a budući da je uvjet slobodnog tržišta da nitko ne smije biti privilegiran “tržišni fundamentalizam“ je sasvim suprotan slobodnom tržištu, unatoč tome što zagovornici neoliberalizma tvrde da potiče slobodno tržište.

Današnja neoliberalna doktrina ili tržišni fundamentalizam sa svojim sastavnicama: privatizacijom, liberalizacijom i deregulacijom te ograničavanjem uloge države u privredi, a uz pomoć izvora i stupova globalne ekonomije Svjetske banke WTO i MMF-a omogućuju korporacijama otvaranje puta u osvajanje tržišta i resursa nerazvijenih zemalja, a time i neokolonijalno pokoravanje. Osobito je u tome važna uloga MMF-a koji pomoću kredita uvjetuje otvaranje tržišta nerazvijenih zemalja za zapadne kompanije. Daleko je to sve od priče Adama Smitha da kapital vođen nevidljivom rukom stvara pozitivne učinke, da slijedeći svoj vlastiti interes, često i to uspješno promiče i interes društva uspješnije nego kada to stvarno želi učiniti.

Stvarnost je drugačija. Naime, kada korporacije uđu u nerazvijenu zemlju sa svojim kapitalom one vođene “nevidljivom rukom“ unište toj zemlji svu domaću proizvodnju. Učine je ovisnikom o proizvodima sa zapada. Kao takvu je ucjenjuju i u donošenju političkih odluka, a ako se kolonizacija ne podrži obustavlja se svaka ekonomska pomoć, povlači se i kapital i proizvodi sa tržišta.

Zemlja koja je ovisna o proizvodima i MMF-ovim injekcijama tj. kreditima mora pristati na ucjenu i eksploatiranje. Primjer je upravo naša zemlja.

Koliko tržišni fundamentalizam ili neoliberalne ideologija koristi moćnima, a osobito korporacijama govori podatak da danas 500 najmoćnijih MNK kontrolira preko 40 posto svjetskih bogatstava i da drže 90 posto tehnologija i patenata. Uključene su u preko 70 posto svjetske trgovine.

U svojoj suludoj težnji za profitom korporacije su danas postale i pravi ekološki problem jer iscrpljuju i privatiziraju ili koncesioniraju prirodne nepovratne resurse – nafta i voda.

Zbog većeg profita uglavnom izbjegavaju i ne zadovoljavaju ekološke standarde.

Najbolju sliku korporacija dao je Joel Bakan kazavši: “Korporacija, kao psihopatsko stvorenje, ne zna ni prepoznati razloge koji bi je spriječili da nanosi štetu drugima niti zna postupati po njima. U njezinu pravnom ustrojstvu ništa je ne ograničava u težnji za ostvarivanjem svojih sebičnih ciljeva, ona je prisiljena nanositi štetu drugima, ako je dobit koju time postiže veća od troškova….“ ( A sve to vođena nevidljivom rukom ).

Nevidljiva ruka je iluzija

Adam Smith je također tvrdio da će pod uvjetima potpune slobode, tržište dovesti do savršene jednakosti i da ako dozvolimo upletanje države time negiramo pravo čovjeka na upravljanje privatnim vlasništvom i štetimo zajedničkim interesima, odnosno sprječavamo dolazak do savršene jednakosti.

Problem je u tome da ako se netko bogati pod takvim uvjetima, smatra da je dobro za siromašne to što je on bogat, budući da će nevidljiva ruka to izravnati. Iz navedenog razloga siromašnima se ne smije pomagati jer se time samo uplićemo u slobodno tržište i time onemogućavamo dolazak do jednakosti (Noam Chomsky).

Takva teorija nevidljive ruke savršeno odgovara moćnicima kao opravdanje za njihovo bogaćenje.

Analitičari i kritičari slažu se da doktrina tržišnog fundamentalizma u osnovi u sebi sadrži barem dva krupna nedostatka. Uz to da ona podjaruje i ubrzava degradaciju prirodnog i ljudskog okoliša, o čemu postoji mnoštvo zapisa različite provencijencije, datacije i vjerodostojnosti, ona također potiče i produbljuje socijalne nejednakosti u dohotku i potrošnji. Ne može se pobiti istinu da se dubok jaz između bogatih i gladnih gotovo svugdje produbljuje do nepremostivosti. Razmjerno je malo onih koji mnogo posjeduju, dok je mnogo onih kiji gotovo ili ništa ne posjeduju.

Tržišni fundamentalizam je usmjeren prema kratkoročnom dobitku-profitu malobrojnih, umjesto dugoročnoj dobiti mnogih-mnogobrojnih, čime se jasno pokazuje da teorija nevidljive ruke (tržišnog fundamentalizma) naprosto nije istinita, odnosno da je to jedna iluzija.

Nobelovac za ekonomiju Joseph Stiglitz najbolje je oslikao tu iluziju: “Možda je nevidljiva ruka Adama Smitha nevidljiva jer, kao ni carevo novo odijelo, jednostavno ne postoji, a ukoliko postoji, previše je paralizirana da bi se na nju moglo osloniti“.

Bogomračje i Crkva

Tržišni fundamentalizam pretvorio se u jedno monomatično, tj. bjesomučno zgrtanje profita što je postalo temeljna pobuda proizvodnje, a kad je tako onda i egoizam postaje vrhovno načelo dnevne pragmatike. To proizvodi rezignaciju i besmisao za mnoge. To proizvodi sve više tjeskobe i očaja kod mnogih. To je dovelo do patnje mnogih i u našoj zemlji , a sve što vodi k patnji u svim njezinim oblicima je zlo.

Tržišni fundamentalizam proizveo je jedno stanje koje je rodilo postupcima koji se protive volji Božjoj i dobru bližnjega. Proizveo je jedno bogomračno stanje kojemu je nužno potrebna svjetlost.

Ta svjetlost trebala bi biti i morala bi biti Crkva i njezino apostolsko poslanje. No da bi bila ta svjetlost Crkva se mora odlučiti : uz vidjeti i prosuditi mora i djelovati.

Nažalost se mora reći da je Crkva danas, i istočna i zapadna, još uvijek više konstantinovska slika moćne, vladalačke, bogate i diplomatske ustanove, a manje koncilska slika vjerničke zajednice svjetovne slabosti, misterija, siromaštva, življenja dobrote, govora otvorenosti i istinoljubive hrabrosti.

Jedan čovjek (papa Franjo) tu sliku neće moći promijeniti.

Potreban je širi i sveobuhvatniji zaokret, pa tako i zaokret u Katoličkoj Crkvi u Hrvata.