Piše: Snježana Mostarkić
Trčao je stubištem. Oronuli zidovi, miris plijesni, stepenice, ravnomjerno izlizane, nakošene prema vanjskom rubu; treba paziti da se ne posklizneš, osobito za kišnih dana
Trčao je stubištem. Oronuli zidovi, miris plijesni, stepenice, ravnomjerno izlizane, nakošene prema vanjskom rubu; treba paziti da se ne posklizneš, osobito za kišnih dana. Njegove meke cipele hvatale su po dvije odjednom. Jurio je prema vrhu, prema posljednjem katu trokatnice građene negdje početkom 20. stoljeća. Volio je tu kuću.
Nije volio plijesan i oronulost, ali uživao je u sitnim pojedinostima koje su upućivale na vrijeme kada je bila mlada, sa svježe istesanim drvenim rukohvatima, zrcalnim mramornim stubama, keramičkim, rukom obrađenim pločicama na hodnicima, vitrajima na prozorima kroz koje je za sunčanih dana provirivalo sunce bacajući raznobojne šare po zidovima i podu… Ovo stubište sjeća se boljih dana i on ih rado priziva po sitnicama koje iz dana u dan zapaža dok se penje na treći kat ili spušta prema velikim drvenim ulaznim vratima. Večeras ne vidi detalje, grabi gore, što prije.
– Veronika! – poviče s vrata. – Veronika, napokon! Veronika, objavili su mi pri…….. ču – zadnji dio sam se od sebe otkotrlja u obliku mukloga šapta.
Veronika je sjedila na rubu kreveta, u mekoj haljini boje stare hrđe, kose svezane u polurep. Na korak do njezinih nogu dva crna kovčega, mirno čekaju jedan uz drugi. Soba je bila uredna, savršeno izravnanih zavjesa, sagova, slika, jastuka, sve na svome mjestu, prozračno i čisto. Gledala je u pod. A on je gledao nju, neko vrijeme.
– Putuješ? – tiho upita.
Polako je podignula glavu i pogledala ga dugim teškim pogledom, toliko teškim da u njemu nije uspio prepoznati ni jedan jedini osjećaj, ni jednu jedinu misao, ni bljesak zjenice, ni tminu šarenice, samo težinu, duboku crnu težinu.
– Idem – rekla je tiho i nije bio siguran je li ju uopće čuo ili mu se samo pričinilo.
– Ideš? – ponovio je.
Kimnula je glavom.
Dakle, dobro je čuo. Ide.
Odlazi. Ide. —-
– Hoćemo li… razgovarati prije nego odeš?
Ponovno njezin dug težak pogled. Pretežak. Jedan korak dalji od onoga malo prije.
– O čemu? Zar nismo sve rekli? – prošaptala je umorno.
Srce mu je stalo udarati kao bubanj u pustinji, bio je siguran da bi ga i ona mogla čuti. Samo kad bi htjela. Sve su rekli… ne, nikako nisu sve rekli, nisu još ništa rekli… zapravo, rekli su mnogo, ali to je ništa spram svega onoga što još imaju reći. Sve još traje, sve je tu, ne, nema se kamo ići, ni zašto, koliko on pamti…
Prije nego što je stigao išta od toga izgovoriti, ponovno čuje Veronikin glas. Okrenuta prema noćnom ormariću, zvučala je mirno i čvrsto, pomalo zapovjedno: – Ostavila sam ti prstenje, više nije moje. I sve ostalo, vidjet ćeš već. Ništa mi nemoj slati ni spremati, što ostavljam, to više ne trebam.
– Zar baš ništa, više…? – jedva je izustio. Raspadao se. Osjećao je kako su mu usta nepopravljivo suha i kako se ta suhoća spušta niz grlo, dušnik, širi plućima, preplavljuje sve unutrašnje organe i pada duboko, duboko, do dna. Ruke su mu odjednom bile nepodnošljivo teške, a noge neizmjerno slabe. Koljena kao da su se preklopila na mjestima gdje inače hrskavica i ligamenti održavaju pokretne praznine i sada više ne drže tijelo. A glavu je pritiskala težina puna olovne boli pa mu se činilo da bi ju hitno trebao skinuti s ramena, otvoriti prozor i baciti daleko, da je nikad više ne pronađe. Neka se otkotrlja niz krovove, niz ulicu, neka završi pod tramvajem, rastopi na kiši, što god… Neka je više ne bude, takve prazne, puste, teške…
– Veronika… – pokušao je još jednom, jedva uspijevajući pronaći dovoljno sline potrebne za izgovor te poznate lagane riječi. Uto je zazvonilo, resko živo zvono portafona.
Veronika je ustala i krenula prema vratima; prolazeći pokraj njega, njezina ruka nehotice je okrznula njegovu. Poželio ju je uhvatiti, tu ruku, ali njegove se nisu uspjele pomaknuti. Prošla je mirno, lagano, skoro odlučno. Čuo je kako je skinula slušalicu i pritisnula gumb za otvaranje vrata stubišta; onda se još začuo zvuk otvaranja vrata i kako su se sama od sebe zatvorila nakon što je netko ušao. Lagano je spustila slušalicu. Njegovo napeto uho očekivalo je još koji znak, ali ništa se više nije čulo.
Nije se vraćala u sobu, valjda je ostala u hodniku. U glavi mu je tutnjalo i nije uspijevao baš ništa smisliti, ni izgovoriti, nije čak ni pokušavao, svu snagu je upeo da se održi na nogama, da diše, da preživi. On i ta dva crna prepunjena kovčega, sami, zarobljeni u nijemoj čistoći spavaće sobe.
– Dobra večer, gospođo – začuo se zvonak vedar glas u hodniku. Veronika mu je nešto govorila. Trenutak kasnije na vratima se pojavio stasit puniji muškarac, okrugla rumena lica s kratkim gustim brkovima. – O, dobra večer – rekao je još jednom, pomalo iznenađeno, a zatim se okrenuo u smjeru iz kojega je došao: Ova dva kofera, gospođo?
– Ta dva – čuo se Veronikin odgovor.
Izvukao je ručku većega, oslonio ga na kotačiće i povukao preko praga dok je manji nosio u ruci. – Samo ta dva – ponovno se začula Veronika. – Ponesite, molim vas, veći, a ja ću uzeti manji.
Čulo se kotrljanje kotačića po hodniku, a zatim mukli koraci niz stubište.
Napokon, ipak se pojavila na vratima sobe, u sivom kaputu, stišćući u ruci torbicu i mali zeleni kišobran:
– Idem. Kad bude vrijeme, javit ću ti se, da stvar riješimo do kraja. Molim te, nemoj me zvati, ja ću se tebi javiti kad budem spremna.
Glas joj je bio neobično miran; premiran.
Njegov je posve nestao. On je posve nestao.
Nasmiješila se nekim polusmijehom, ni tužnim, ni sretnim, ni suosjećajnim, ni bezosjećajnim, nekim iskrivljenim, “tek tako” da nešto učini, pa lagano podignula ruku, kao da će mahnuti, ali nije. Okrenula se i vratnice su ostale prazne. Čuo je kako su se vrata stana lagano zatvorila. Koraci na stubištu. A zatim je sve utihnulo.
Tišina je zabola svoju oštricu i natjerala tijelo da se pomakne. Da napravi nešto, bilo što. Prišao je prozoru. Narančastožuta ulična rasvjeta osvjetljivala je susjedne smeđe i oronule zgrade i cijelu ulicu punila nježnom toplinom. Kiša je rominjala i kamene kocke kolnika sjale su crnim sjajem. Prislonio je glavu na prozor. Hladno staklo na trenutak je smanjilo bol. Vidokrugom se razmetao isprekidani bljesak stražnjih svjetala bijeloga taksija parkiranoga ispred ulaza. Čuli su se glasovi, zvonki vozačev glas i jedva čujni, Veronikin.
Udarci vratima, jedan, odmah zatim i drugi, i taksi se, potmulo mrmoreći i ljuljajući se crnim kamenom, otisnuo niz ulicu. Pratio ga je pogledom. Nakon desetak metara mrmor prestade. Žarko crvenilo štop-svjetla propara mokri noćni zrak, automobil se zaustavio. Stoji. I njegov dah stoji. Sve je još tu…
A onda crvenila nestade, auto se zakotrlja dalje, do kraja ulice i konačno, zakrenuvši udesno, nestade s vidika.
Kiša neumorno rominja, pločnik sjaji gustim crnim sjajem. Soba je prozračna i čista. Noćne svjetiljke ravnodušnim mirom obasjavaju veliku praznu postelju. Stanom se razliježe tišina. Ulazi u svaki zakutak šutljivih praznih soba.
Spustio se na svoju stranu kreveta, onako u cipelama i sakou, kako je i stigao. Zatvorio je oči. Poželio je držati ih zatvorenima dugo, što dulje.
Na stoliću u hodniku leže presavijene novine. Stranica četrdeset i šesta. Polako se suše promočena crna slova… Natječaj za kratku priču. Mladen Majcetić: Žena.