KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/ Život na selu je prelijep! Leptir mi na stepenicama leti ispred nogu, skoro sam ga pogazila. Još me oblijeće sve do bunara,
Jutros sam pogazila puža na travi, jednostavno ga nisam vidjela, pa neću valjda paziti na svaki korak u visokoj travi.
Kako sam zatakivala lozu između žica, nisam pazila gdje stajem. Pa sam ga pogazila. I to još puž s kućicom, te posebno volim.
Neka mala ptičica je tako jako pjevala na boru, kao da mi priča priču od prošle noći. I to tako dugo i glasno.
Rosa mi umila noge, na jutarnjim sunčanim odsjajima na travi.
Liljani tako jako …njih 70, mirišu ….da se ljudi hodajući cestom okreču prema dvorištu.
Loza-bradje, je tako načičkala grane s grozdovima, 7 cm velikim, dira me na svakom prilazu, kao da me moli: – Priveži me. Obreži me, tako su mi teške tolike grane i zaperki, koji su mi suvišni.
To sam i učinila. Miluje me loza, svojim listovima, koji su, ove godine, posebno veliki narasli, jer su u jesen bili dobro pognojeni. Razgovaram se s njima i hvalim grozdove.
Kad sam brala liljane za svetog Vida, da s njima okitim crkvu, oni su po mojim leđima prosuli svoj žuti pelud, ali ja to nisam odmah ni primjetila tek poslije kod pranja robe …imdoh što i vidjetivi!
Šljive su ove godine toliko rodile, da savijaju svoje grane do poda, a kada sam ispod nje, ona mi baci pokoju šljivu na glavu, jer su joj tolike preteške. I to mi je vjerojatno opomena ili kazna, jer ona nije nekoliko godina uopče rodila, pa sam ispod nje posadila lipu, i rekla joj: – Ne budeš li ove godine rodila, posjeći ću te, i imati će lipa više mjesta!
Tri male žute trešnjice su na novoj posađenoj trešnjici u vočnjaku. Svaki dan uberem jednu, slatku, i zahvalim Bogu za plodove.
Visoke zelene koprive, od metra i pol, izrasle su između loze, i kada sam ih htjela, s rukavicama, isčupati, ona me snažno opekla i taj bol je bio cijeli dan intezivan. I kako ju nisam uspjela isčupati, samo sam ju pogazila, i tako je ležele cijeli dan.
Mala smeđa kruška, jesenska, je jako rodna, kao i svake godine, no sada baca male kruškice po kamenoj ogradi, pa to izgleda, kao da galebovi sjde na lukobranu.
Cvjetovi vodenike padaju na beton, i kada ih želim pomesti, ne daju se, možda mi žele napraviti tepih od cvjetova. Kada ju želim očistiti od starih cvjetova, ona me prestraši, svojim skoči-sjemenjem. To su sjemenke, koje eksplodiraju kod dodira. Nekada je moja mama rekla da se taj dio biljke zove: – Ne diraj me!
Jednom, pa i više puta, kada u jutro uđem u sjenicu, koja je obložene sa mrežicom, nađem unutra vrapca. Drži se svojim malom nogicama za mrežicu, silno je uplašen i nezna van. Gleda me i živka, čeka da mu otvorim vrata i da ode u slobodu, koja je najdraža.
Jedna gladiola-sabljica se prevrnula na stazu, moli me da donesem kolčić i da ju privežem, jer je preteška sa svojim tuljastim cvjetivima, da sama stoji. Pa to i učinim.
Već nekoliko tjedana, nikako ne može gomoljka begonije niknuti i pružiti svoje listove i cvjetove van, već stoji kako sam ju posadila prije Uskrsa …ne može, pa ne može! Odlučila sam malo pogledati što se događa s korjenom. Kad ono, debela podjetka, bijela prozirna omotala se oko gomoljke i dobro se gosti. To joj je bila – zadnja gozba!
Jedno jutro, kod doručka, netko me gleda na prozoru, kad ono velika bogomoljka, skupila svoje noge i moli me malo kruha.
Dok sam jedno jutro zaljevala cvijeće na balkonu, doleti “dugorilac” i stalno se zaljeće u mene, ne znam što mu to znači. Želi me otjerati sa svog rejona, ili misli da sam cvjetić …ha, ha.
Kasnije su se potukla, dva vrapca na žljebu, tako jako, da su pali pokraj mene i nastavili se na zemlji, dalje tući.
Eto, kako je lijep život na selu, svaku minutu neki doživljaj, samo treba iči otvorenih očiju, i zapažati detalje.
A da i ne govorim, kako miriši suho sijeno, koje je neki dan pokošeno, na mom brijegu, i sada ga skuplja susjed, drugi mu pomađe sa balirkom, balira. Cijeli jedan dugačak red, stane u jednu balu. Kada je zamota i sveže, pusti je na pod. Kod toga se jedna otkopitala do pola brijega, i zaustavila na jednom grmu. Da njega nije bilo, otišla bi na cestu.
Dođite u ovo lijepo dvorište, puno iznenađenja!