piše: Marko Sladić
Lovci na blago nisu samo likovi u knjigama i filmovima, oni postoje i u stvarnom svijetu, a jedan bodul po imenu Branko Fučić, rođen davne 1920. godine, jedan je od njih.
Nakon godina i godina školovanja, sa stečenim diplomama iz povijesti, umjetnosti, kulture i tko zna iz čega još, krenuo je u potragu za blagom koje su Rimljani, Iliri i mnogi drugi narodi posijali naokolo. Sa škrinjama blaga punim zlatnika i tajnim rukopisima u mislima, suludo je pješke prolazio tisuće i tisuće kilometara.
Lunjao je posvuda od Istre do Dubrovnika, a zakoračio je i u neke naše susjedne zemlje. Brankov lovački život trajao je do 1999. godine kada je, nažalost, preminuo. Ostvario je brojna velika otkrića te je autor mnogih pisanih djela na temu istraživanja. Istaknuo bih jednu knjigu koja je napisana kao vodič i u kojoj iznosi neka svoja najzanimljivija otkrića.
Nazvao ju je “Terra incognita” (nepoznata zemlja), a ideju za ime je dobio zahvaljujući starim kartografima koji su, sve neistražene krajeve svijeta, označavali upravo tim nazivom.
U ovom članku vam donosim neka njegova otkrića koja navodi u spomenutoj knjizi, a kako biste saznali ostala, morat ćete se sami snaći za knjigu ili pak, baš poput njega, krenuti u pravu potragu za blagom kojeg na prostorima Istre, Dalmacije i naših otoka ima skoro na svakom koraku.
Grobne magile
To su ogromne hrpe kamenja koje su, zapravo, prethistorijski nadgrobni spomenici. Ispod njih bi se, kada bismo ih danas raskopali, mogli naći ljudski kosturi i razni darovi za lakši i ljepši život na onome svijetu. No, zašto su te grobne magile tako velike? U današnje vrijeme, na nekog s kim se rastajemo, tj. na njegov lijes, bacamo zemlju, a nekada, još prije kršćanstva, naši preci su na svoje mrtve bacali kamenje, odnosno kamen na kamen i to svaki puta kada bi prošli pored.
Božji ribar
Bio je starac kojeg su se ribari s otoka Cresa jako bojali, ali su ga i iznimno poštovali. Živio je u vrijeme prije 1. svjetskog rata. Svaku večer plovio bi svojom barkom na vesla diljem creskog i lošinjskog mora te bi iz daljine promatrao noćne ribare.
To bi trajalo neko vrijeme, a zatim bi, sasvim tiho i nečujno, opet nekud otplovio. Oni koji bi ga vidjeli, svakog bi puta imali bogati ulov što su pripisivali upravo njemu i zato su, kako bi mu zahvalili, jedan dio ulova puštali na plaži, koji je, redovito sljedećeg dana, mistično nestajao.
Istarske škrile
Fučić je, kako i sam kaže, pola stoljeća proveo ispod krovova istarskih crkava ljušteći s njih žbuku i premaze, promatrajući zvonike, a posebno su ga fascinirali crkveni podovi, odnosno nadgrobne ploče (škrile) na tim podovima. Na njih se uklesavao život pokojnika. Pismenim ljudima tog doba, poput plemića i svećenika, na nadgrobnim pločama urezivala su se imena, titule, zvanja, grbovi itd. dok su se, nepismenim seljacima, urezivali samo crteži koji prikazuju plugove, kola, motike, kose, škare i ostali alat s kojim su ti bijedni težaci obrađivali svoju, crvenu istarsku, zemlju.
Kočur
Izgubljeno je srednjovjekovno naselje u Istri, točnije u Labinštini, a nalazilo se negdje između današnjeg Labina, Plomina i Šumbera. Nema ga ucrtanog ni u starim mapama, a Fučić ga je otkrio sasvim slučajno.
Nakon silnog lutanja tim krajem, naišao je na jednu lokvu vode gdje je neka žena s magarcem punila svoju bačvicu. Pitao ju je kako se zove lokva iz koje vadi vodu, na što je ona, na labinskoj čakavštini, kao iz topa ispalila: “Kacur”! Tako je! Bio je to izvor kojeg su koristili mještani nekadašnjeg Kočura jer, kako kaže Fučić: “Nijedno živo naselje ne može živjeti bez vode.”, a potpuno se u to uvjerio kada je, malo podalje na jednoj uzvisini, pronašao i stare zidine.