Ekološka ili konvencionalna poljoprivreda u Republici Hrvatskoj?
piše: Dražen Katić
Turizam u zemljama južne, jugoistočne i jugozapadne Europe igra vrlo važnu ulogu kod bruto društvenog proizvoda.
Danas se sve više razvijaju nove vrste turizma, kao npr. medicinski turizam i wellness, seoski turizam, biciklistički turizam, turizam obilaska povijesnih i modernih gradova, alpinistički turizam, jedriličarski turizam, rafting, lovni i ribolovni turizam itd.
Seoski turizam je najčešće popraćen sljedećim aktivnostima: hodanjem (walking / wandern), jahanjem konja, kupanjem u obližnjoj rijeci ili jezeru, vožnji bicikla, branjem gljiva. Ta vrsta turizma nudi svježi seoski zrak, zelenilo, kretanje, opuštanje, a također i domaću hranu kao i čašicu domaćeg pića!
Često netko tko živi i radi u gradu i tko je spreman izdvojiti novac i vrijeme da godišnji odmor provede na seoskom imanju očekuje domaću hranu, po mogućnosti iz ekološkog uzgoja.
Mi vrlo često procjenjujemo kvalitetu godišnjeg odmora po gastronomskoj ponudi, a tek poslije toga dolaze drugi sadržaji u kojima smo uživali.
Ako Republika Hrvatska razvije seoski turizam na taj nivo da gastronomska ponuda bude “domaće i ekološko” ubrzo ćemo postati vrlo prepoznatljivi po toj turističkoj grani u svijetu.
Druga vrsta turizma koji je danas jako popularan je biciklistički turizam, odnosno mountainbike turizam. Razlika je samo kuda bicikal vozimo: po cesti, biciklističkim stazama ili po brdu.
Poznata biciklističko- turistička središta su Boden See (Bodensko jezero koje dijeli Njemačku, Austriju i Švicarsku), te Garda See (Gardensko jezero u Italiji).
Pošto sam i sam veliki ljubitelj biciklizma poznato mi je iz osobnog iskustva koliko je kod vožnje bicikla bitna hrana, da je kvalitetna, ukusna, dovoljno velike porcije i ako je moguće k tome iz ekološkog uzgoja.
Prije dvije godine imao sam mogućnost provesti godišnji odmor u duljoj vožnji biciklom. Ruta vožnje je bila od Štutgarta do Bodenskog jezera. Vozeći samo po biciklističkim stazama radilo se o nekih 220 km. Odredište je bilo lijepi gradić Überlingen na samom jezeru. Rutu smo podjelili na četiri dijela, odnosno prijeđenih 50 km na dan.
To ne izgleda na prvu ruku puno, međutim ako želite usput fotografirati, pogledati kulturne znamenitosti, lijepe gradove kroz koje prolazite, te se više puta odmoriti u tih 50 km vam prođe cijeli dan.
Iako smo se pripremali za tu rutu nije bila baš jednostavna. Doručkovali smo uvijek u hotelu gdje smo prenoćili, ručali u nekom lijepom gradu u kome smo napravili pauzu, a večerali u gradu u kome smo imali slijedeće prenoćište.
Mislim da sam u ti četiri dana vožnje prvi puta svjesno uvidio koliko je hrana bitna. Iako su porcije bile dovoljno velike i ukusne na kraju dana sva je energija bila potrošena. Stigavši u Überlingen proveli smo još nekoliko dana uživajući u vožnji oko Bodenskog jezera.
To što možete vidjeti vozeći bicikl, vožnja automobilom ili vlakom ne može nadomjestiti. U nekoliko slijedećih dana obišli smo 5-6 gradova koji se nalaze na samoj obali jezera. Inače Bodensko jezero možete cijelo obići biciklom, a ruta iznosi oko 200 km. Mi smo ukupno napravili 340 km, te se nakon par dana vlakom vratili iz Überlingena za Štutgart.
Tu vrstu turizma bi svakom preporučio bar jednom u životu. Zaista se razlikuje od ležanja na plaži ili obilaska gradova i znamenitosti.
Jedan novitet u turističkoj gastronomiji je vegetarijanska hrana. Određeni broj turista ne jede meso, te ako im ponudite vegetarijanski obrok umjesto “brze improvizacije” neće vas zaboraviti. Za mene osobno vegetarijanski obrok bi trebao biti isključivo iz ekološkog uzgoja..
Sa zdravstvenog aspekta ekološka hrana nije ni približno u toj mjeri zagađena otrovima, te genetski modificirana kao konvencionalna hrana. Također je poznato da energestska vrijednost ekološki uzgojene hrane može biti i do 30 % veća od one uzgojene konvencionalnim putem.
Jako puno prednosti, a što je najbitnije povećanjem udjela ekoloških proizvoda na tržištu smanjuje im se prodajna cijena, tako da se često u ljetnim danima u Štutgartu može naći ekološki uzgojena mrkva koja je jeftinija od konvencionalne.
Zašto je za Republiku Hrvatsku važna ekološka, a ne konvencionalna poljoprivreda?
Prednost ekološkog uzgoja postoji iz više razloga. Ekološka hrana se danas jednostavno traži. Prije su u velikim gradovima postojali samo rijetki restorani koji su imali gastronomsku ponudu iz ekološkog uzgoja.
Danas je takvih restorana daleko više, od restorana koji imaju na jelovniku samo ekološke salate i kruh, preko restorana sa kompletnom ekološkom gastronomijom , pa sve do Mc Donald`sa koji ima ponudu ekoloških napitaka. Danas jednostavno svi žele ići u skladu sa vremenom.
Sjećam se kada sam prije 13 godina došao u Štutgart bile su dvije ili tri trgovine u cijelom gradu gdje ste mogli kupiti ekološke proizvode. Danas svaka prodavaonica prehrambenih proizvoda: Aldi, Lidl, REWE, Kaufland, pa čak i DM imaju odjel sa ekološki uzgojenim voćem i povrćem, ekološkim žitaricama, te ekološki proizvedenim mesnim proizvodima. Čak su i cijene ekoloških proizvoda ponekad gotovo izjednačene sa konvencionalnima.
Republika Hrvatska ima jednu ogromnu prednost ispred drugim europskih zemalja.
Kod nas je prije 20 i nešto godina bio rat i zemljište je bilo posipano raznim minama. To zemljište je imalo jedinstvenu mogućnost da se „odmori“.
U stara vremena se njiva koristila svake druge godine za uzgoj proizvoda, a ostalo vrijeme kao pašnjak. Na taj način zemljište nije bilo iscrpljeno, te nije postojao nedostatak minerala kako u zemljištu, tako i u uzgojenim plodovima.
Pod posijanim minama se zemljište u Hrvatskoj regeneriralo i očistilo od prijašnjih kemijskih sredstava koja su desetljećima koristila u dohrani. Samim tim to zemljište sada sadrži veću količinu minerala nego „iscjeđena“ zemlja u Europskoj Uniji.
Republika Hrvatska ako se i orijentira u pravcu konvencionalne poljoprivrede i stočarstva, teško će naći tržište, te cijenom biti konkurentna u zemljama Europske Unije. Europski poljoprivredni giganti su: Nizozemska, Španjolska, Njemačka, jednim dijelom Italija i Grčka i te zemlje najvećim dijelom snabdijevaju konvencionalnim proizvodima tržište Unije.
S druge strane najveći europski ekološki proizvođači hrane su: Austrija, Švicarska i Švedska. To su zemlje dobrog životnog standarda koje su shvatile da je danas važno ulaganje u ekološku poljoprivredu i stočarstvo.
Na politici je da odluči koja će se vrsta poljoprivrede i stočarstva subvencionirati, te kojim putem naša zemlja želi ići.
Mi imamo veliku šansu da postanemo jedan od najvećih europskih izvoznika zdrave hrane.
Također ekološki uzgojena hrana i proizvedeno meso imaju tržište i u Republici Hrvatskoj. Samo zbog potrebe zdravstvenog turizma i wallnessa, te seoskog turizma ne smijemo ekološki način proizvodnje hrane izbjegavati.
Uvoz ekološke hrane u našu zemlju bio bi ogroman apsurd.
Današnje vrijeme zahtjeva drugi način razmišljanja. Svijet se je promijenio i nije ono što je jučer bio. Međutim temeljne vrijednosti naše civilizacije ostaju nepromijenjene.
Uzgoj i konzumiranje zdrave hrane je naše osnovno ljudsko pravo.
Mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.