Emilija Herceg Martić
1.
Iz oblaka tmurnog rađa se zvijezda
Zvijezda koja bdije nad zemljom mojom.
Ja napuštam je sad opetovno
I brda njena i more
I gradove i ljude
Nosim u duši svaku toplinu
Upaljenog svijetla prozora kuće hrvatske.
Ja upijam sliku starca što sakuplja flaše stare
I sliku djece koja bez straha i malo više zavrište.
Moje je srce teško poput meteorita
Vuče me cijelom težinom svojom
U dubine grobova predaka starih.
Oh , Bože!!!
2.
Zašto je napustiše roditelji moji
Zašto je napustiše preci moji
Tko od njih nosi još praznu korpu sa sobom
Mukotrpno zarađujući ručak vječnog gosta.
Zašto opet stojim kao pastir na zemlji ovoj
Izdvojena prekomjerno od utjecaja tog,
Nalazeći se u prostoru prednosti drugih
Jer ja sam pastir sa puno strasti.
Oslanjam se na stup strasti svoje
Sudbinu puštam pisati slova
Svijet gledam svaki put kao iznova.
Obzorje pjeni, glazbom se gradi
Sljepilo opće u krv se pretvara.
Tu stojim ja i čekam poziv zvonom teškim
Vučem i dalje padajuće zvijezde sa sobom
Nebo se čisti, mrena nestaje.
Oh , Bože!!!
3.
Mjesta i gradovi tuđi lome me i stišću
U utrobu galame svoje me gutaju
Kroz zrake sunca pružam istegnute ruke svoje
Podsjećam na Nebo i na stado njegovo.
Milosti nema, kamenu hrabrosti sakupljam
Saginjući izbjegavajući napade smjele
Laganim korakom smjelo se dižem
Hvatajući sjene od oblaka
Pentajući se skalama misli njihovih
Popraćenih odsjaju kamenih ploča
Zgusnutih nogu različitih boja
Vonjevi ljudske kože pomiješanih parfema.
Mir i tišina stalno se mijenja
U meni čežnja za mojim brdima.
Oh, Bože!