piše: Božica Jelušić
Čitam vlastiti tekst o Bosni i mislim kako je pamćenje kratko …
Na početku rata bili smo na mirovnom seminaru u KOPRU, nas dvadesetak iz raznih krajeva. Susreli smo se s bosanskim izbjeglicama, zapisivali, plakali, kleli se na nezaborav i angažirano pisanje, rastajali se u vrlo emotivnoj i nabijenoj atmosferi.
Dijelili su nam neke bedževe , na kojima je pisalo NE POZABI BOSNE.
Tko zna zbog čega sam mislila da je to namijenjeno onoj tužnoj skupini bezdomnih ljudi, Bosanaca? Kao da bi itko mogao svoju zemlju i zavičaj zaboraviti …
Dakle, to je bilo namijenjeno nama, postranačnim promatračima, koji smo davno, još po dolasku doma, te bedževe izgubili.
Život uvijek nađe načina da te vrati na početnu točku i da usvojiš propušteno gradivo. Idem ja ponovo, putujem, upijam, razgovaram, pamtim, donosim odluke za buduci zivot.
I velim sebi svako malo: NE POZABI BOSNE!
ZAPIS NA UNI
Bog reče: “Pokret!”i razigra Unu,
Dade joj tijelo zmijugavo, vitko.
Da zna duboko i prozire pitko,
Tražeći Put kroz travu svilorunu.
Una u krutom pronalazi šuplje:
Nit bistra uma iz svega izluči.
Dok ona pada, ponire i buči,
Šišmiš i sova skriju se u duplje.
Špilje i grotla, točila i stijene:
Srpasti Mjesec travčice pokosi.
Peruniku joj uplete u kosi,
Taj djever blijedi, zarobljen u mijene.
Gdje Una prodje, UNUS MUNDUS slavi:
Jedninu bića, vezu svih stvorenja.
Voda što daje snagu Otkrivenja
U atom trojak tvrd smaragd rastoči.
Sunce i kiša, vjetrovi i bure:
Očisti rijeka trag krvi i blata.
Al za kus hljeba i za šaku zlata,
Odvrati čovjek lice od Nature.
Poskok u travi, gore slap poskočiv:
Negdje na mostu spoznaja te čeka,
Da UNA bješe i bit će dovijeka,
A vijek je ljudski kratak i rastočiv.
Srpnja, 2013.