DOBAR KAO KRUH

Htjeti dobro, misliti dobro, vidjeti dobre strane…

Božica Jelušić
Snuždih se večeras, nešto kao pupoljak na mrazu, zbog manjka DOBROHOTNOSTI na ovom svijetu. Nađe se pameti, i srčanosti, i velikih ideja, i novih vrhova za jurišanje, i snažnih mišića i gorljiva karaktera, čak i predanosti nekoj službi, ali nekako, fali baš te neobične vrline, nasušno potrebne ljudima. “Tiho ko što kiša pada/ Ja se Tvome dobru nadam…” zapisala je V. K. i porasla mi u očima, jako.

Htjeti dobro, misliti dobro, vidjeti dobre strane, pomoći dobru da dođe na vidjelo, da se iz kukuljice ispili u predivna leptira PLEMENITOSTI- ima li ičega većega oko čega bismo mogli uznastojati?

Ne kaže se uzalud da je netko “dobar kao kruh”, taj simbol opstanka na zemlji, niti da je najveća dobrohotnost ono lijepo učinjeno drugome, koje ne viče o sebi, ne traži uzvratnosti, ne počiva na načelu razmjene: ja tebi, ti meni”.

Dobrohotnost jer je to jedino ispravno, dobar čin i gesta jer se tako svijetla karakter i učvršćuje čovječnost. Sve suprotno dobrohotnosti đavolskog je podrijetla i istog korijena: zloslutnost, zlonamjernost, zlovolja, zlomislica, zloćudnost, zlopamćenje, zloba, zlostavljanje, ozloglašenost.

Ne njegujemo li svoju dobrohotnost, dobroćudnost i dobronamjernost, možda smo samo korak do mreže Zloga, širokim pokretom bačene na cijeli postojeći svijet? Ili smo već u njoj, a da to nismo niti primjetili, poradi njegove velemožne, lucidne luciferske lukavosti?

Zaista, biti dobar i dobrohotan iz načelnih razloga,karakternih,altruističkih, ne mareći za maliciozna izvrtanja vrline u izreci da su “Dobar i lud braća”. Možda doista jesu, ali to nije bitno za suštinu dobrohotnosti i dobrote. Radije bih , uistinu, da me poradi dobra pojedu kao kruh, negoli da me zbog tvrdoće i zlopogleda bace kao kamen, koji će raniti dušu drugoga, nepravedno i nepopravljivo.