Iz naše arhive/ objavljeno 02.08.2013.
foto: Emil Cipar
tekst: Sonja Breljak
Ja gradskoj slici dajem mekoću, oduzimam strogoću, remetim propise, uredbe, pravila … Moje sjeme odbaciše u prolazu, onako nehajno. Ali ja ničem gdje hoću. Jača sam od tvrdoga kamena i betona. Sad rastem, listam, pružam se ..iz mene će nastati žuta, slatka dinja. Zato, ne pogazite molim, moje listove u prolazu. Ah, tko li će mene malenu i beznačajnu, uz zid stjeranu, čuvati i sačuvati? Previše je nogu koje tijekom dana pored minu. Ipak …ne dam se. Ne dajte me. Nek je po onoj staroj …gdje je zrno klicu zametnulo ondje neka i plodom počine...
Slika je doista zanimljiva, samo se ne radi o dinji koja je doista žuta ploda, već o lubenici čiji je plod crven.
O, da, Emil je znao vidjeti i osjetiti, okom kamere za vječnost sačuvati, naoko male a lijepe i važne stvari.
I u svakoj fotografiji, svakom tekstu, i nakon skoro tri godine od odlaska, Emilova topla i draga duša, obitava. Gdje je (Emilovo) zrno klicu zametnulo… plodom i dalje na Glasu rađa…
E Sonja draga vesli me ovaj tvoj tekst a još više što si našeg dragog Emila ponovo oživila barem na trenutke ovog čitanja i gledanja lipe fotografije