JA DOMOVINU IMAM …

DIJASPORA /dio I.

piše: Tuga Tarle
Termin dijaspora, koji živi u svakidašnjoj uporabi kad se govori Židovima, ali i o hrvatskom iseljeništvu u prekooceanskim zemljama[1], počeo se u Hrvatskoj intenzivnije koristiti u posljednjih dvadesetak godina, nakon što je došlo do pojačanih kontakata domovine i iseljene Hrvatske.^[2] Sadržaj toga pojma tijekom povijesti doživljava suptilne transformacije i s vremenom se obogaćuje novim značenjima pa je ovo prilika da mu posvetimo više pozornosti.

Najstariji zapis pojma dijaspora^[3] sačuvan je u Tukididovu djelu „Peloponeski rat”, a u nešto mlađim povijesnim izvorima spominje se u Talmudu u kontekstu opisa židovskoga babilonskog sužanjstva. U modernome smislu prvi put je zabilježen 1876., a Encyclopaedia Britannica rabi ga 1881. godine u opisu egzodusa istočnoeuropskih Židova iz područja Pale (granično područje Poljske i Rusije).

Sve do kasnih šezdesetih godina 20. stoljeća iseljavanje u Novi svijet nije se podvodilo pod pojam dijaspore. U tom razdoblju, u procesu stvaranja izraelske nacionalne države i posebno u vrijeme šestodnevnoga izraelsko-arapskog rata 1967. godine, termin ponovno dolazi u središte pažnje. Tih godina židovski teoretičar Avtar Brah objašnjava kako u kontekstu pojačanog prelaženja granica termini granice i dijaspore zahtijevaju novu procjenu i tumačenje.^[4]

Iako postoji relativno neznatan broj pokušaja u znanstvenim okvirima da se teorijski objasni pojam dijaspore, njegovo značenje snažno se razvija iz samih praktičnih potreba iseljenika koji osjećaju, žive, obnavljaju i održavaju živom vezu sa zemljom svoga podrijetla.

U judaizmu pojam dijaspora sadrži i jaku političko-religijsku notu (političko-religijska komponenta također je neizostavan dio novovjekovnoga sadržaja pojma dijaspora), povezujući sudbinu odabranoga naroda s Božjom intervencijom u njegovu nacionalnu povijest.

Zanimljivo je stoga da se u Hrvata u dijaspori udomaćio baš pozdrav Bog i Hrvati, kojim se eksplicite naglašava Božja uloga u sudbini hrvatskoga naroda. Hrvatska emigracija prizivala je Boga za svjedoka u pitanju prava Hrvata na opstojnost i vlastitu nacionalnu državu, a sebe je doživljavala kao žrtvu kojom se plaća i osigurava ostvarenje toga prava u budućnosti.

Taj zaziv, koji je ujedno i potvrda uloge Božje u sudbini naroda uobličenog u jednoj jezgrovitoj sintagmi, izražava čvrsto prepletanje nacionalnoga i religioznoga osjećaja koji istodobno osiguravaju jedinstvo raspršenoga naroda s maticom domovinom i podupire uvjerenje da će se nekoć izgubljena cjelovitost nacionalnoga korpusa i političkoga okvira ponovno uspostaviti zahvaljujući Božjoj naklonosti i dosljednoj borbi i žrtvi svih članova etničke zajednice.

Jedinstvenost iskustva masovnog iseljavanja, religiozni i mitološki sadržaj gubitka domovine i borba za ostvarenje nacionalne države zajednička su osnova Židovima i Hrvatima za ispunjavanje smisla suvremenoga pojma dijaspore.

Temeljno židovsko iskustvo u suvremenosti bio je iskustvo naroda bez domovine. Taj nedostatak i “iskorijenjenost” pridonijeli su stvaranju predrasuda spram Židova pa pojedini židovski autori zaključuju da su europski narodi koji su izrasli u nacije sumnjičavo gledali na Židove raseljene uzduž i poprijeko europskog kontinenta.

Na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević taj osjećaj gubitka domovine koja postoji tek u unutarnjem doživljaju i pamćenju autora izražava u pjesmi „Moj dom” slijedećim stihovima:

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

Ta emotivna vezanost uz napuštenu domovinu i osjećaj odgovornosti i brige za njezinu sudbinu izazivaju sumnjičavost, neprihvaćanje i nelagodu u odnosu na doseljenike u državama useljenja. Iskustvo, naime, govori da se etničke skupine koje izražavaju takve tendencije vezanosti sa zemljom podrijetla i njeguju svijest o sebi kao o dijaspori ne mogu uspješno integrirati u novu društvenu sredinu ili im za to treba puno više volje i vremena.

Njihova lojalnost dolazi u pitanje kad god je riječ o zaštiti identiteta njihove pr(a)ve domovine jer tek njezina fizička opstojnost i državno-pravni poredak jamče njihov etnički identitet i nacionalno jedinstvo u pravom smislu te riječi. Bez fizičkoga postojanja te njihove domovine/nacionalne države ma gdje ona bila na svijetu, nema ni njih kao autentične etničke zajednice sa političkom, kulturnom i jezičnom autonomijom jer ne mogu biti subjekt međunarodnog prava.

Inače, upitnost etničkoga identiteta naroda bez države stvara osjećaj manje vrijednosti, rađa rezistenciju, povlačenje u ljušturu, a ponekad se razvija i u bolest ili čak u agresiju usmjerenu spram onih koji ga na bilo koji način ili s bilo kojim razlogom dovode u pitanje.

U jednom od najzanimljivijih svojih radova, „Diasporas in Modern Society: Myth of Homeland and Return”, William Safran navodi nekoliko karakterističnih pojava zajedničkih svim suvremenim dijasporama. To su iseljavanje iz domovine/države, kao kolijevke podrijetla, lančana emigracija (poput masovnih iseljavanja Hrvata u valovima od sredine 19. st. kada zemlje novoga svijeta zahvaća zlatna groznica), vitalnost kolektivnog pamćenja ili mit o domovini koji se hrani konstrukcijama i snovima, uvjerenje iseljenika da ih zemlja domaćin nije potpuno prihvatila, kao i uvjerenje da je bivša domovina njihov jedini pravi dom i da će se jednoga dana u nju vratiti.

Vinko Nikolić na tome tragu piše:

Evo kakav smo smisao dali našem raseljavanju po svijetu: u svemu samo privremenost, jer Hrvatska je morala biti oslobođena – takva je živjela u našim mislima i osjećajima – i mi se moramo u nju vratiti. Nismo, priznajem, mislili, da ćemo tako dugo čekati na
taj povratak – skoro pola stoljeća – ali smo čvrsto vjerovali da će se netko od nas vratiti. Ta nam je vjera davala snagu za život.^[5]

U vjeri da bi na bilo koji način trebala biti povezana u organiziranju, izgradnji i ostvarenju te domovine (hrvatske države), hrvatska etnička zajednica izvan domovine raspršena po kontinentima, tijekom više od pola stoljeća povezana je jedinstvenom žudnjom za nezavisnošću i slobodom Hrvatske.

Tako je hrvatsko iseljeništvo u znatnom opsegu ostajalo u dobrovoljnoj izolaciji prema novoj sredini gdje se zateklo.

Istodobno, podozrivost i sumnje te nove okoline prema sebi doživljavalo je kao odbacivanje, mržnju i nerazumijevanje te joj se u svakoj prilici kada je bio ugrožen njegov vlastiti etnički integritet, nezaustavljivo suprotstavljalo.

Tako je mnoga desetljeća izgledao začarani krug hrvatske dijaspore.

Položaj iseljenika nije nikad bio lagan – potpuna pripadnost novoj zemlji uvijek im izgleda nedostižna, a povratak onome svijetu koji su napustili nije više moguć. Kao i ostali iseljenici, Ante je shvatio da nije toliko teško postići jednakost glasa – jer ona je zakonom zajamčena u Australiji. Ne, najteže je postići da nečiji prijatelj, obitelj ili kolega s posla neslužbeno prihvati pravo iseljenika i prognanika da se njihov glas čuje, da riječ onih koji su rođeni u stranoj zemlji nosi istu težinu kao i riječ anglokeltskih Australaca.^[6]

U uvjetima pritajene ksenofobije na društvenoj sceni zemlje primateljice samo iznimno sretni pojedinci, najčešće veliki stručnjaci u znanosti, talentirani športaši i istinski umjetnici, uspiju relativno lako prebroditi krizu prilagođavanja. Oni se i inače uglavnom osjećaju građanima svijeta s obzirom na to da ih struka upućuje na suradnju s kolegama na svim meridijanima. Svaka luka na putu njihova uspjeha predstavlja jedan od satelita njihova zavičaja, a s obzirom na to da zarađuju u čvrstim valutama, lako svrate u rođeno gnijezdo kad im to srce poželi.

U sljedećem nastavku o sličnostima i razlikama u koncepciji Židovskog svjetskog kongresa i Hrvatskog svjetskog kongresa.