Iz naše arhive/objavljeno 22.08.2013.
foto: Emil Cipar
tekst: Sonja Breljak
Naravno, na fotografiji kolege Cipara, nije moja baka, iako baka (nečija) jeste. No, slika budi u meni topla sjećanja. Zašto? Eh, zašto. Bilo mi tako nekako petnaestak godina. Baš sam ljeto provodila kod bake u Valpovu. Dalek je to put, od srca Bosne do Slavonije. Predivna, nezaboravna moja ljeta pod žarkim suncem Slavonije …
Na odlasku, u rano jutro, zagrlih baku pa rekoh: –Čekaj me bako, ja ću doći dogodine! Nije mogla čekati, zvale ju godine i bolest a i meni se žurilo …čekao me drugi grad, škola i prijatelji, život.
Baka je moja iz Bosne, s kupreške visoravni, nakon rata s dva sina potražila bolje sutra na plodnoj slavonskoj zemlji. Sad izdanci njena korijena rastu duž valpovačkih i osječkih predjela.
Baka je moja nosila crnu maramu, imala sijede vlasi, topal glas, meku ruku dok miluje moju kosu i briše mi suze nakon pada u kanal pun “ljutih” kopriva.
Baka je moja …čujte, baš nekako slična baki na slici. Njen lik donosi dah Slavonije i njene tradicije u okoliš izgubljena identiteta, koji bi mogao pripadati bilo kome, bilo čemu.
Ova baka je Slavonija iz moga sjećanja.