tekst: Elizabeta Kopić
foto: Katica Rosenberg
Berlin/ Kako je to bio poseban, dirljiv doživljaj!
Naime, na adresu naše Barice (Bitunjac, op.u.) stigao je poziv za “Gedenkenfeier für Verstorbene der Palliativstation” a to je odjel na kojemu je preminuo Ivan Bitunjac.
S Baricom smo išle Kaja (Katica Rosenberg, op.u.) i ja i ono što sam tamo vidjela i doživjela nisam još u svom životu imala priliku vidjeti.
Ovaj prigodni spomen, oproštaj od preminulih, organiziran je u Evangeline-Booth-Haus, Domu za starije osobe, smještenom u četvrti Zehlendorf, uz samo jezero (Waldsee) a organizator je Palijativno odjeljenje bolnice Emil von Behring gdje je naš Ivan preminuo 01.ožujka ove godine.
Na samom dolasku srdačno su svi pozdravili našu Baricu a i nas ostale. Ušli smo u jednu prostoriju u kojoj su bile složene stolice a ispred je bio postavljen stol koji je podsjećao na oltar. Svuda okolo svete slike, na sredini stola veliki križ. Ispred stola postolje na kojem je bila posuda s pupoljcima ruža. Na stolu četiri lončanice s cvijećem i na sredini stola jedna drvena kištrica koja je bila lijepo izrezbarena i bila je prazna.
Naravno, nisam znala u tom trenutku šta to sve znači.
Na samom početku pozdravio nas je sve prisutne katolički dušobrižnik, zatim evangelički. Na gitari je svirala jedna mlada djevojka (Marlene Frenzel, op.u).
Poslije pozdravnog govora uslijedilo je nešto što nas je jako dirnulo.
Ispred su izašle dvije dame koje su imale liste s imenima preminulih na njihovom odjelu od siječnja do polovine svibnja. Svaka je pročitala četiri prezimena pokojnika među kojima i ime: Ivan Bitunjac. Za svakog pokojnika stavljao se pupljak ruže u već pripremljenu “kištricu”i tako do posljednjeg prezimena pokojnika. Poslije smo zajednički izmolili “Oče naš”.
Tu “kištricu” je uzela jedna gospođa i uputila se u našoj pratnji prema jezeru gdje ju je spustila u vodu. Izrezbarena, drvena kištrica u kojoj su pupoljci ruža koji simboliziraju drage pokojnike, postala je brod.
Gledali smo kako se brod udaljava i kako nam se gubi iz vida. Otišao je tako i pupoljak ruže našega Ivana.
Nakon ovog ispraćaja, na stolovima su nas dočekali kolači, kava, čaj i mineralna voda. Ništa pretjerano, ništa načičkano ali vidjelo se koliko se požnje posvećuje ožalošćenima.
Šta je još interesantno, kolače je priredilo osoblje, liječnici i njegovatelji Palijativnog odjeljenja.
Što na to reći, nego: “Hvala vam od srca!
.
Ovo je sve sigurno, hvale vrijedno. I vrlo me dodirnulo.
Poslije svega, pitam se:
Znamo li mi prirediti takvo nešto obiteljima i ožalošćenima nakom smrti voljene osobe?
Znamo li mi, koji često Nijemcima pripisujemo hladnoću, postupati s toliko suosjećanja i pažnje?
.
P.S. Kao lijep trag ostavljam ovdje i stihove koji su čitani za vrijeme ovog svečanog, primjernog i dirljivog oproštaja od dragih pokojnika, od dragog nam Ivana.
Was ist sterben?
Ein Schiff segelt hinaus und ich beobachte
wie es am Horizont verschwindet.
Jemand an meiner Seite sagt: “Es ist verschwunden.”
Verschwunden wohin?
Verschwunden aus meinem Blickfeld – das ist alles.
Das Schiff ist nach wie vor so groß wie es war
als ich es gesehen habe.
Dass es immer kleiner wird und es dann völlig aus
meinen Augen verschwindet ist in mir,
es hat mit dem Schiff nichts zu tun.
Und gerade in dem Moment, wenn jemand neben
mir sagt, es ist verschwunden, gibt es Andere,
die es kommen sehen, und andere Stimmen,
die freudig Aufschreien: “Da kommt es!”
Das ist sterben. (Charles Henry Brent)