/Od Kutjeva preko Vukovara, Iloka, Petrovaradina pa sve do Zemuna – 1. dio/
tekst i foto: Marija Kukić
Lipo ti je rano uraniti
u predzorje kad slavuji poje…
I, doista! Lijepo je uraniti, posebice onda kad ranojutarnjim buđenjem želimo ostvariti neki zacrtani cilj. Već u pet sati, dok se Sunce odmaralo negdje iza slavonskih gora, autobus je sa župnikom, pjevačkim zborom i čitačima krenuo na istok, ususret Suncu.
Prva postaja bio je Vukovar, odnosno Memorijalno groblje.
Čim smo napustili autobus, k nama je pristupio vodič, koji se nije mogao iščuditi našem ranom dolasku. Ispripovjedio nam je mnogo o ovom svetom mjestu, o grobovima koji svojim bijelim križevima simboliziraju stradanja nevinih u Domovinskom ratu.
O tome se puno zna. Ono što je ljudima možda manje poznato dva su izdvojena bijela križa na polju pravilno raspoređenih križeva.
Jedan je za najstariju žrtvu, staricu od sto četiri godine, dok je drugi posvećen najmlađoj žrtvi, šestomjesečnom djetetu.
Ispred polja s križevima nalazi se grandiozni četverostranični spomenik na kojemu se sa sve četiri strane svijeta, ali i iz zraka ističe veliki znak križa.
Put nas je dalje vodio ka Iloku, najistočnijem hrvatskom gradu. Okrijepljeni prvom jutarnjom kavom, konačno smo se u potpunosti razdrijemali.
Tamo nas je dočekao Dunav preko kojega smo mostom prešli na drugu obalu, u Srijem, jedan od krajeva Vojvodine. Desno od nas nazirali su se obronci Fruške gore. Velike površine obrađene zemlje, nigdje šikare, ledine, korova, neobrađenog tla…
U Futogu (danas poznatom po kvalitetnom i cijenjenom kupusu za kiseljenje), zaustavili smo se na trenutak i posjetili prelijepu, preveliku vitrajima i mozaicima urešenu crkvu. Velika, ostala iz doba kada su ovdje živjeli Nijemci koji su protjerani iza rata, velika, oronula, zapuštena, prazna, bez vjernika. Poumirali, odselili, pobjegli strahujući za vlastiti život.
Sljedeće odredište bio je Petrovaradin, rodni grad hrvatskog bana Josipa Jelačića. Na vrhu uzvisine, penjući se mnogobrojnim stubama, pogled puca na sve strane. Novi Sad, najveći grad Srijema vidi se kao na dlanu.
Prelazimo Petrovaradinski most. Vjetar brije po obrazima. Imamo osjećaj da će otpuhati i nas i naše torbe s ramena. Katedrala je prelijepa, grad živahan… a tada opet put pod noge i pravac-Petrovaradin.
Već pomalo umorni od hodanja, jedva dočekasmo autobus koji će nas povesti dalje, bliže našem cilju.
Još jednom smo se zaustavili, ovoga puta na Tekiji, najpoznatijem Marijanskom svetištu u ovim krajevima.
I tu kuće možemo pronaći povećalom, ali mjesto oživi svakog 5. kolovoza kada se ovdje slijevaju rijeke hodočasnika iz svih krajeva, svih vjeroispovijesti i nacija. Tada se slavi blagdan Gospe Snježne. Naime, toga nadnevka brojčano slabija vojska Austrougarske pobijedila je nadmoćniju tursku vojsku.
Princ Eugen Savojski, veliki štovatelj BDM u znak zahvalnosti za pobjedu darovao je tadašnjoj postojećoj kapelici kopiju slike Majke Božje Snježne čiji se original nalazi u bazilici Santa Maria Maggiore u Rimu.
Konačno krenusmo prema Zemunu koji je bio konačni i završni cilj našeg putovanja. A tamo, tamo se doista mnogo toga čulo, vidjelo, doživjelo. Ali o tome u sljedećem nastavku!
