A sjećanja su lijepa …II dio
piše: Aleksandra Brnetić
Kad se nama novinarima objavi neki izvještaj ili komentar u kojima govorimo o djelovanju neke osobe ili javne institucije, red je da ih se odmah obavijesti o tome da je članak izašao, pogotovu kad su sugovornici bili jako susretljivi pa se potrudili da nas opskrbe sa što više informativnog materijala.
Stoga sam i ja, nakon što je prošle srijede, 28.-og, u ranim jutarnjim satima na ovome portalu objavljen moj prikaz izložbe o transformacijama socijalističke ljetovališne arhitekture na hrvatskom Jadranu, nastojala da napis iz Kolumne povodom pod naslovom „A sjećanja su lijepa …“ što prije dođe do Michaela Zinganela, autora i kuratora izložbe i njenog organizatora, berlinske Neue Gesellschaft für Bildende Kunst.
No, prije nego kliknem pa pošaljem link, odlučih na njemački prevesti zadnja tri odlomka. I to zato što znam da ni nGbK ni autor ne znaju hrvatski a ja se na tom mjestu kritički osvrćem na prijevod dva grafitija Kupujmo hrvatsko i Hrvatsko Hrvatima. Prozivam i nGbK i autora što je u pres materijalima iz toga nastalo Kroaten kauft nur bei Kroaten (Hrvati, kupujte samo kod Hrvata). Govorim i o nacionalnoj kleveti.
Dva dana kasnije autor se javlja, zahvaljuje, priopćava da je na mrežnoj stranici nGbK prijevod već korigiran te da se nada da su ispravljeni i informativni listići koji su izloženi u galeriji. Na kraju svog kratkog e-pisamceta Michael Zinganel se i ispričava.
Razveselih se. Jer, ne događa se baš tako često da se, kad je riječ o, kolokvijalno rečeno, opanjkavanju hrvatskih političkih poteza, u ovom slučaju o subkulturnoj političkoj poruci, uvažavaju argumentirani protesti hrvatskih građana, pa bili oni i medijski profesionalci.
I tako, vesela odoh klikom na mrežnu stranicu nGbK. I shvatih da sam se prerano poveselila. Prijevod su ispravili, ali ostavili su kvalifikaciju – nacionalistički grafiti. Znači da su u vjetar otišla objašnjenja o društvenopolitičkom značenju i povijesnom podrijetlu ta dva grafitija?!
Javljeno im je da je Hrvatska gospodarska komora još tamo daleke 1997. krenula s akcijom Kupujmo hrvatsko jer je u tom trenutku u zemlji, opustošenoj ratom i sa zamrlom privredom, a preplavljenom inozemnim proizvodima, trebalo podići nacionalnu svijest o vlastitim vrijednostima. I da taj projekt traje sve do danas jer je situacija u međuvremenu još gora, da su privatizacija, europske kvote, globalizacija itd., itsl. učinili svoje.
Ukazuje im se na to da su tijekom prošloga rata ljudi, prije no što bi napustili kuću, na nju napisali Hrvat, ili Srbin, ovisno o nacionalnosti vlasnika, tako da bi vojnici znali čiju kuću da ruše, a čiju ne. I da takve uzrečice nisu ništa novo, da one nas, koji smo odrastali u Jugoslaviji, podsjećaju na Titov uzvik iz Drugog svjetskog rata Tuđe nećemo, svoje ne damo, na vrijeme kad se zemlju branilo od Talijana i Nijemaca.
Ali uzalud naša uvjeravanja. I što sad?
Ništa. Verbalni delikti u zapadnome svijeti više nisu kažnjivi, a to je velik civilizacijski pomak. Mi ćemo autora prepustiti njegovoj savjesti. Neka se upita da li bi se mogao kočoperiti s ovom izložbom da je svoje hrvatske kolege upozorio na riječi koje će koristiti.
Dok on ne pronađe odgovor, dotle ću se ja tješiti ovom rečenicom Vlade Gotovca: „Ono što smo učinili može biti efikasno samo ‘na dugu stazu’, kao što naša nesreća može biti poučna tek onima koji je s nama ne dijele.“