Pisma iz Belgije…s odmora u Hrvatskoj
…na Lokrumu osjetih dolazak jeseni …
tekst i foto: Marijana Šundov
Split, 1.rujna 2013./Vraćala sam se automobilom iz Zagreba i unaprijed se radovala tome mjestu. Tamo uvijek stanem i odmorim se, predahnem od puta i duboko udahnem miris Dalmacije. Tako je bilo i ovaj put.
Kada se iz Zagreba putuje auto-cestom prema jugu u blizini Šibenika ima jedno posebno odmorište – Krka. Ime govori o mjestu. Vidikovac je to s kojeg se pruža pogled na zeleno-modru ljepoticu Krku i stari grad Skradin na njoj.
Pogled je doista vrijedan zaustavljanja. Sam Skradin nastao je na mjestu rimske Scardone, grada Liburna kako ga je prozvao čuveni geograf Strabon u 1.stoljeću p.n.e. Skradin sa svojim uskim kaletama, starom utvrdom Turina i baroknom crkvom iz 18.stoljeća pravi je biser.
Isplati se odvojiti vrijeme i posjetiti ovaj gradić, te kušati koje od brojnih skradinskih delicija.
Ponovo se divim vitkom luku mosta i modrilu Krke. Mislim o putovanju ispred mene. Bliži se moj povratak u Belgiju. Mislim kako je život put kojim idemo iz dana u dan. Od samih sebe ne možemo pobjeći doista. Sve svoje nosimo sobom. Kakvi smo mi, takav je svijet oko nas.
Mislim o ljepoti naše obale i bogatstvu naših otoka. Imala sam sreću posjetiti još jedan otok ovog ljeta – predivni i posebni Lokrum. Iz dubrovačke luke brodićem do Lokruma se stiže za desetak minuta. Ime otoka svjedoči kako od davnina tu raslo bilje iz dalekih krajeva svijeta (lat. acrumen=kiselo voće).
Od vremena benediktinaca preko Maksimilijana Habsburškog do danas, tradicija uređivanja vrtova i donošenja egzotičnoga bilja na Lokrumu nastavljala se. Sam Botanički vrt na otoku osnovan je 1959. godine. Većina biljnih vrsta potječe iz Australije i Južne Amerike. Mene su posebno ljepotom oduševili kaktusi. Provela sam tamo pola dana razmišljajući o životu i kako bogatstvo ne jamči sreću.
O čemu razmišljati na otoku za kojeg se veže legenda kako će nesreća snaći njegovog vlasnika?!
U povijesnim se izvorima prvi put spominje 1023. samostan na Lokrumu kao prvi u nizu benediktinskih samostana na području Dubrovačke Republike. Čitav je otok bio vlasništvo samostana, a opatija je do polovice 15.st. skrbila i za hospital. Posljednji benediktinci napustili su samostan 1798., nakon prodaje njihova posjeda nekolicini bogatih Dubrovčana.
Nagao prekid stoljetnoga boravka benediktinaca na Lokrumu odjeknuo je u narodu…stvorena je legenda o zlom usudu i kobi svakoga tko bude posjedovao otok poslije. Sigurno bi legenda, uz koju se vezuju neke smrti i nezgode među domaćim vlasnicima, izblijedjela da nije bilo tragedija koje su pogađale obitelj austrijskoga cara i hrvatskoga kralja Franje Josipa I., a čiji su članovi bili i vlasnici Lokruma.
Tu se ubraja smaknuće careva brata, nadvojvode Maksimilijana u Meksiku, ranjavanje i smrt careve žene Elizabete (popularne Sissi) na Ženevskom jezeru i samoubojstvo carevog sina i prijestolonasljednika Rudolfa u Mayerlingu. Naravno, uslijedila je i smrt nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove žene u Sarajevu 1914. Sarajevski atentat bio je povod krvavom Prvom svjetskom ratu.
Sve je to svojim krvavim kolopletom legendu učvrstilo u kolektivnom pamćenju, prevukavši predivni otokom sjenom i divljom romantikom. Diveći se kaktusima, osluškujući pjesmu cvrčaka mislila sam o svim ovim nesretnim članovima carske obitelji. Nijedan nije umro prirodnom smrću. Bogatstvo im nije kupilo ni sreću ni sigurnost.
I tako uživajući u romantici Lokruma osjetila sam promjenu.
Ni po čemu se dan iza mene nije razlikovao od ostalih vrućih dana ljeta. Ipak u zraku sam osjetila jesen. Na obali mora ta naznaka novog godišnjeg doba je gotovo nevidljiva… Ipak sjedeći na obali iznenada pomislim …dolazi jesen.
Negdje iza Velike Gospe – 15.kolovoza počinju „neverini“ – jaki ljetnji pljuskovi. Nikada se ne zna kamo će „otići“. Često se događa kako jedan dio grada bude doslovno „okupan“, a drugi ne dobije niti kap kiše.
Za mene je čudesno promatrati kako se nebo „poigrava“ sa bojama mora. Pred neveru kada se zgusnu oblaci more postaje gotovo ljubičasto. U vedrini ljetnjeg dana plavo je poput beskraja, a zalazak je svaki put drugačiji. Poseban. More ponekad kao da gori. Nikada mi nije previše te čarolije.
Sjedeći na klupi i promatrajući zalazak sunca mislim o ljudskom životu. Kako se često bavimo nebitnim stvarima. A, ne znamo koliko još izlazaka i zalazaka sunca nas čeka.
Mislim …kako je upravo poput boja mora koje ovise o okolini i naš život tako obojen. Postoji dobro, postoji i zlo. Zlo je destrukcija, negacija ljepote, dobrote i sklada. Zlo je nedostatak bitka.
Svačiji život dotakne bol i patnja. Međutim bol i patnja nisu same po sebi zlo. U patnji i boli naša osobnost, naše znanje, naša snaga mogu rasti. I u patnji nalazimo Boga i možemo proći kroz nju.
Gledajući predivne boje koje se polako gase dok dan prelazi u noć sjećam se stihova predivnog psalma:
„ Da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim jer Ti si sa mnom.“