E, MOJ NARODE

KOLUMNA POVODOM
piše: Sandra Marelja Muić
Težak neki tjedan za nama unatoč megaprolongiranom i opuštenom vikendu prije toga. Počeo sa bitter okusom zbog premijerovog nedolaska na misu za Domovinu na Dan Državnosti i završio extra bitterom sa objavom presude potpredsjedniku vlade koji je prije nepune dvije godine skrivio prometnu nesreću s tragičnim ishodom za dvoje ljudi.
Rekli bismo odmah, privatna stvar jednog i drugog – sigurno i je, kada oni ne bi bili uz to i najviše politički pozicionirane osobe u državi i predstavljali javnost i naciju. Upravo zato, coolerski premijeru – je i trebalo otići na misu i odsjediti sat u crkvenoj klupi jer predstavljaš ovu naciju i ovu domovinu koja je još uvijek pojam prepun vrijednosti za sviju nas, makar su je zdušno provukli kroz blatnu kaljužu, svi koji su imali šta za reći u njenom vodstvu.  U mnogim kućama bi se taj dan rado stavio tanjur više na stol, ali se nema za koga jer se nisu vratili oni koji su nam tu Domovinu sačuvali.

Bio ritualni ili praktični ili nikakav ili upitni vjernik ( kako reče jedan moj prijatelj, a što nismo svi to), premijer je top –osoba i tu je trebao zaobići taštinu svoju i barem odglumiti poštovanje, to mu je dio posla.   Kad su mogli toliki mnogi prije njega, odraditi taj čin i tih sat vremena u klupi dogovarati najnovije transakcije dionica ili tješiti tuđe žene sms-om, mogao je i on  i dio njegove ekipe, a ovako nam ostade baš gorak okus, kao da ni to više nije sveto.

Kolaž političke (ne-)zrelosti i (ne-)kulture u Hrvatistanu  dobi u toku tjedan još jednu sličicu, ako ne i završnu, čekanjem i konačnom presudom za prometnu nesreću koju skrivi potpredsjednik vlade.  Užasna stigma koju nosi taj čovjek i koja mu se stalno vraćala iz svakog medijskog kuta posta materijal za skoro pa žuti tisak, što ispade još gore.  Izgubljena dva života popuniše stranice tiska, bez da se taj tisak iti posvetio njima, nego samo u svrhu gungule oko potpredsjednika. Svaka osoba prosječnog ega bi se nakon takvih životnih okolnosti povukla iz javnog  života dok ne dočeka tu konačnu presudu iz druge države i nastavila onda sa svojom vožnjom rollercoasterom po hrvatskoj privredi i politici, no dotični napravi upravo suprotno te se nastavi uspinjati na političkom nebu i osvajati funkcije, u vrlo iritantnoj i napadačkoj maniri, što je samo još više privlačilo pažnju javnosti.

Nije da mi nismo navikli na egomane i egocentrike, ali ovo je postalo već malo puno, doima se kao da je dotični gospodin iznad svega, pa čak i iznad same vlade, a cijelu tu monodramu zabetonira jučer svojom izjavom da se neće žaliti na uvjetnu presudu od tri godine koju mu je izrekla sutkinja! Ha?!  Ne znam kako je toj obitelji s druge strane to bilo slušati, kako je uspio lupiti takvo što. Ukrade si time i onaj milimetar ljudskosti koji prosječnog čovjeka ipak navodi na suosjećanje jer je promet specifičan i svakome se može desiti slična tragična situacija, i sigurno ovaj bučni nesretnik nije htio nikome nanijeti zlo,  ali ne bi svatko mogao nastaviti dalje tako, a znate da ne bi ni trebao.

Ajde se prijavite negdje na posao da Vam to piše u životopisu, pa ćete vidjeti dokle ćete dogurati, nećete niti razvrstavati ambalažu na povratu boca, a kamoli sjediti u vladi.  Ego je zbilja kao neki demon, uvijek se neočekivano i moćno vraća natrag, nikad mu nije dosta fotelja, funkcija, vozača i bljeskanja fotoaparata.  Mi smo se pokazali kao pravi rasadnik  za ego karijere, svi su našli svoje mjesto pod suncem kod nas.

Dio političke kulture je sigurno i znati kada treba šta reći i znati kada je dosta. Samo letimični pregled preko političke scene zapadne Europe je dovoljan za uvid u taj bonton. Političar je svojim ponašanjem primjer i predstavlja sve one koji su ga izabrali, te instantno snosi posljedice  za svoje ponašanje. Nedavno je engleski premijer zaboravio jedno od svoje djece u pubu i na to se nasmijala cijela populacija. Kod nas nema takvih ljudskih i simpatičnih epizoda sa vladajućim, jer su svi okupirani time da im je hranilica za ego uvijek napunjena, najviše svakojakim lamentiranjem i lupetanjem prazne slame. I nema mnogo čega drugoga, i to znamo. Svi smo jednaki, ali neki su eto ipak jednakiji među nama.