Kratka pisma iz domovine
piše: Marija Matijašević
Stružec/ Još pretprošle godine sam željela, da mi djeca iz škole ” PŠ Stružec ” dođu u posjetu u moj “muzej starine”, kako ga ja zovem.
Željela sam im pokazati, da ima netko tko voli selo, skuplja starine i aktivan je za napredak sela, i očuvanje tradicije, moje i moga naroda.
No, kako to obično biva, mi mislimo, da je to samo tako jednostavno doći s tolikom djecom. Prvo, treba u školi u Popovači podnijeti zahtjev i dobiti odobrenje, jer je odgovornost voditi djecu po selu, gdje nema ni trotoara.
No, mjesec dana prije jučerašnjeg dana, posjetila me učiteljica Snježana Elez (ujedno mi je i kuma!) pa smo se dogovorile, da će ipak doći svi razredi, k meni u muzej i da će crtati u prirodi.
Jako sam se obradovala. Tjedan dana sam luftala blazine iz podruma, čistila, pometala, prala, brisala ..Trebalo je napraviti mjesta, da svi mogu sjesti za stolove. Ma nije to mala stvar, da će oni mali doći k meni. Djeca će to pamtiti, možda zauvijek.
Tako je tog dana 26.09.2013. osvanuo lijepi sunčani, topli dan. Učiteljica je zvala sat prije, i dogovorili smo se oko deset sati.
Toliko sam ih željno očekivala, da sam svaki čas pogledavala na cestu.
A onda sam ih čula, prvo žamorenje, a onda pjesma. Prošli su me trnci. Dva po dva u redu idu, i …promaše me! Odu oni dalje. Kasnije sam čula …nisu im učiteljice rekle kuda idu, to je trebalo biti iznenađenje. U stvari učiteljica Ružica Bertolan nije svojima rekla, jer kako kaže, oni bi bili toliko znatiželjni, da tog dana nebi bilo moguće održati niti jedan sat nastave, stalno bi zapitkivali o iznenađenju.
Kad smo razred skrenuli na moje dvorište i pod veliku sjenicu smjestili, dogovorila sam se s učiteljicama, da se najprije predstavim, jer ima nekoliko djece koja me ne poznaju. Nakon toga su odmah htjeli vidjeti muzej starina. Jako su se iznenadili, da tako nešto postoji u jednoj kući. Pitali su a što ima iznad muzeja gore.
Djeca su slušala opis predmeta koje posjedujem, zapitkivali i komentirali. Kada je druga grupa ušla u podrum, prva je morala crtati stvari koje su vidjeli u podrumu. Nakon osvježenja su pročitali svoje sastave o jeseni i dva puta odigrali malu priredbu “Miš” i kod toga je stvarno došao miš u sjenicu.
Dvorište je odjekivalo od cike i lovice nadaleko, još nikada nije ovako živo i veselo moje dvorište bilo. Uživala sam.
Učiteljice su motivirale djecu, da dolaze k meni u radionicu, folkolor i da osnujemo dječji crkveni zbor u selu.
Naknadno su svi izrazili želju da mala Natalija odsvira nešto, što je kod mene naučila na sintisajzeru, što je i učinila, njemačkom narodnom melodijom “Hänschen klein”, 1985 B. Schott’s Söhne, Mainz. Svi su joj pljeskali!
Ja sam ih zamolila, da ne bacaju starine, nego da donesu k meni.
Sve svoje sastave i crteže su poklonili meni i svi su se upisali u knjigu utisaka muzeja, a ja sam ih počastila sladoledom. Obećali su opet doći, a ja ću ih rado primiti, uvijek. Hvala svima, a posebno učiteljici Snježani.
Bio je to jedinstven i nezaboravan dan.