Piše: Mirela Bajlović Marasović
Bolnice mi nisu baš najomiljenije, ne volim ih …ne osjećam se sigurnom …u tom okruženju se prije svega osjećam izolirano, bespomoćno, jadno …a ja se ne volim osjećati tako! Volim biti svoja, neovisna …a ovdje u bolnici, uvijek, ali uvijek, ovisiš o nekome i nečemu!
No ovih dana sam čest gost u bolnici …ovaj put ne zbog sebe, svog stanja, svoje dijagnoze …nećemo o tome …ne volim kad me se dijagnosticira …to se radi na latinskom …znate onako s kraticama, sa šiframa, internacionalizmima, profinjeno i uzvišeno to sve zvuči …ljepše je čuti maligno nego zloćudno …kad dođeš konačno do točke kad ti uspostave dijagnozu …pod šokom si …slutio si da nešto nije u redu.
Podsvijest je jeben igrač …kao u magli čuješ sva ta pusta liječnička objašnjenja …klimaš svojom tupavom glavom, kao shvaćaš u čemu je problem …i tako kreneš čak i kući s tim mislima da si sve razumio, da ti je sve jasno.
I to sve traje dok ne otvoriš vrata bolnice i dok ti onaj svježi zrak ne pročisti misli …nisi se ni snašao već sjediš negdje na klupi, u autu …i jebeno i prokleto ne vjeruješ što su ti prije par sekundi rekli …na što su te osudili …znaš …nisu oni krivi …ali u knjigama, filmovima uvijek se nađe krivac.
Jedino u dijagnozama nema krivca …i da još uvijek si na toj klupi …adrenalin te drži, pulsira i vrišti u ušima …vadiš onu svoju dijagnozu iz torbe …rasklapaš onaj papir …zuriš u njega.
Zujanje u ušima nije prestalo, naprotiv, sad ti se i vid zamagli …kroz vodu se teško čita …sve pliva …sve latinski …sve strano, sve nepoznato …a sve jasno kao dan …kao što rekoh zbilja ne volim dijagnosticiranje …poslije dijagnoze si kao prepariran …dijagnoza te promijeni zauvijek. ..
Mislim da spomenuh ranije da sam ovih dana čest gost bolnice …ovaj put nisam pacijent, nego roditelj, majka bebe kojoj nije bilo dobro, koja je bila bolesna, kojoj kad joj je bilo najpotrebnija sva moja ljubav nije bila dovoljna da joj bude bolje …ni pedijatar nije mogao pomoći, morala je u bolnicu …uslijedila je i ona dijagnostika…
O kojeg li olakšanja kad je stigao taj famozni, latinski papir …o po prvi put u trideset godina osjetih olakšanje i sigurnost u bolnici.
I da! Osjetih mir …jer je moja buca bila na sigurnom …bila je zbrinuta …savršeno se ophodilo i još uvijek se savršeno ophode s njom …maze, paze, liječe …da ne bi slučajno zaboravili onaj štrajk …i da, ma koliko god smiješno bilo …nakon onog proživljenog straha, panike, užasa kod kuće ta dijagnoza leže kao melem na dušu …a ta bolnica posta utočište…