piše: Martina Budimir
Vrti se moj ringišpil vrtoglavo jureći u sunovrat! U deliriju gledam stvarnost kroz izmaglicu. Mučnina, adrenalin, oštri zrak dere mi pore. Ljudi se prelijevaju sa stvarnošću. Smrt.
Je li ovo najbliže smrti prije onog pravog, sudbonosnog susreta?
Neodoljivi poriv za vrištanjem. Hoće li me tko čuti? Pa, na vrtuljku se od svakog poštenog posjetitelja očekuje da vrišti. Pokušavam dohvatiti čovjeka ispred sebe. Ne uspijevam. Istodobno me grabi netko iza, vrti me i odbacuje od sebe. Rotiram se oko svoje i oko osi karusela.
Žmirim, opuštam mišiće. Poželim nestati, skliznuti. Što me drži? Zahrđali lanci. Jedva čekaju da popucaju! Spektakl! Predstava! Tragičan kraj. I to je život!