Silvio Stilinović
–Zapravo mi je jako hladno …zamišljeno će Stjepan nekome u paralelnome svijetu.
Nastavio je razgovarati tiho, tresući se. Govorio mu je o hladnoći koja mu je probijala mišiće, živce, krvne žile i kožu.
– Ali, ta hladnoća ode od kostiju prema površini! …zaključi. I ponovo počne drhtati. A Sjeverac je puhao histerično ravnomjerno već četiri, pet sati… Ni sam ne zna koliko. Toliko, koliko je zapravo stajao tu na obali i gledao …gdje je već gledao! A to nije znao niti sam. Nisu to znale niti njegove zjenice i očne jabučice.
Nije im izdavao nikakve naredbe: kamo gledati? Što izoštriti?
– Zapravo mi je jako hladno! To je zato što puše! …ponovo se Stjepan obrati Onome u paralelnomu svijetu.
– Tko li shvaća tu samoću …hladnoću! …zbunjeno će mu Stjepan.
A zapravo danas i nije trebao biti tako hladan, dan pun vjetra koji je nosio oluju. Mislim trebao je, ali ne i za Stjepana! No počelo je ledeno puhati iz njegovih kostiju, pa je jedva primijetio kako je Sjeverac u zimu počeo raditi uobičajeni posao. Sjeverac je počeo užasavati djeliće mozga ljudima. Onima koje čistoća i bjelina, koju samo zimski dan može imati, zavara u potpunosti.
I Stjepana je zavarala hladnoća! Mislio je da je to način ophođenja. A bio je to način koji je odredio zauvijek njegovu neprestanu hladnoću u budućnosti: od srca prema koži! Od kostiju prema površini! Nikada nitko nije osjetio takovu hladnoću! Nikada nitko nije vidio da se netko tako trese od hladnoće! A Stjepan se tako tresao! Jer, iz srca mu je brzinom misli, koja je brža od brzine svjetlosti, odlazila toplina koju samo ljubav može davati.
– Sve je uzalud! Nisi više 80% moga srca! …rekla mu je Darija i pokrenula Sjeverac grla mu i duše! Samo hladan dah grla, samo okov trajnoga leda u srcu!
I deset godina je prošlo od tada, a tek što je otišla 100 metara od tih riječi, ali, njega je već deset godina tresla hladnoća: od srca prema koži! Od kostiju prema površini! I još je u zraku mirisao njezin hod , osjetio sitni tremolo zemlje koja je njenim prolaskom bila najusamljenija točka Svijeta. A prošlo je deste godina! I Sjevereac je puhao! A ona tek što je otišla 100 metara od riječi:’ ‘Nisi više 80% moga srca!”
– Kažu …razmišljao je s Paralelcem –Sjeverac je nausamljeniji vjetar. Jer svi se skrivaju dok On puše! I nitko Ga ne vidi kada puše! Svi bježe od Njega! Nitko na njemu ne ispuhuje dijeliće duše, dahćući male, tople oblačiće vrelog zraka iz grla.
– A u grlu je, znaš, smještena duša! Jer, kako bi onda toliko lijepih i ružnih stvari, koje samo grlo može izgovoriti, izašlo iz njega, ako tamo nema softvera života, ljepote i ljubavi …to reče Stjepan na glas, a pomisli: -Sreća da moje riječi odnosi sjeverac, jer bi netko mogao pomisliti: Bože, kakve li patetike!
Razmišljahu mnogi, kao i ja Paralelno sa Stjepanom: -Daj smiraj Veliki onome koji više voli deset skeundi rastanka s voljenom, nego deset svojih mladih godina!
–Ja zaista volim više 100 metara njenoga odlaska nego deset godina koje mi dolaze, prođoše. …pomisli Stjepan u vrištećoj misli koja je u njemu bila toliko jaka da je izbijala iz noktiju, vlasi kose, a ne samo grla duše.
– Ne mogu zaboraviti ljepotu odlaska koji je meni uzeo dušu u zadnjoj riječi moga grla koja je izašla topla. Ostalo je bio Sjeverac-razgovjetno u paralelni Svijet …izreče Stjepan i ode sjeverno.
Ostade samo topla misao. Ostalo je bio Sjeverac grla, duše!