Dva komentara tjedna ovaj put na post Aleksandre Brnetić NA MAGAREĆOJ KLUPI
Sonja Smolec:
Ponavljam navod: Tko im to nije došapnuo da su mogli ukazati na nastupe hrvatskih književnika diljem sajma pa i u gradu?! Da su na jednu policu mogli staviti najnovije njemačke prijevode hrvatskih knjiga i djela njemačkih književnica hrvatskog podrijetla! I da to sve skupa ne mora niš’ koštati!
Da, upravo tako. Ovdje se javljam kao autor knjige koja je prevedena, objavljena i bila izložena na štandu njemačkog nakladnika Fischer Verlag. Problem je što kod nas ne postoji “zajednički” interes. Kao da jedni druge “ne čujemo”.
Osobno sam posjetila štand u paviljonu 3 gdje su bili smješteni hrvatski nakladnici dječjih knjiga, i to ne svi, i gospodinu Kašmiru Huseinoviću osobno uručila svoju knjigu Der Stein Hartwig, na kojoj se zahvalio i koju je on tada osobno stavio na policu s ostalim knjigama hrvatskih pisaca dječjih knjiga. Naravno, dok mu sama nisam predala knjigu, nije znao da je prevedena i tiskana u Njemačkoj.
Neki naši nakladnici, iz svojih razloga, nisu našli interes pojaviti se na sajmu. Prisutni su se smjestili na dvije različite lokacije. Sve se pitam, jesu li nakladnici bili prisutni samo radi sebe, i s kojom svrhom, budući da nisu organizirali gotovo nikakve prezentacije hrvatskih autora? Na koji način su mislili skrenuti pažnju na kulturu hrvatskog književnog stvaralaštva? Zar se očekuje da samo jedna prezentacija bude dovoljna?
Na mnogim štandovima drugih nakladnika svakodnevno se čitalo i raspravljalo o pročitanom. Organizirala su se potpisivanja knjga. Od svih onih koji su tamo sjedili od jutra do mraka, sigurna sam da je netko mogao svaki dan organizirati bar jedan san čitanja i na taj način privuči publiku. Bilo je dovoljno naših knjiga prevedenih na druge jezike tako da slušateljstvo ne bi izostalo. Ako do sada nismo dovoljno naučili od onih koji su po tom pitanju iskusniji, sada bi konačno bilo vrijeme da se i na tome više poradi.
Očito je da kod nas još uvijek u tom lancu međuodnosa nakladnika i književnika postoje, ne samo slabe karike, već i one koje se nikad međusobno nisu povezale.
Slavica Klimkowsky:
Uvijek je netko drugi kriv: “Ministarstvo je tako htjelo. Osim toga, svi smo mi u Zajednici volonteri!” Ako su gospoda od HGK bili u stanju spoznati da su volonteri i da je to deficit, a ne doći na ideju da bi taj deficit trebalo kompenzirati – to je već dosta. Ali tim deficitom opravdati promašenost, neefektivnost i neuspjeh – to je previše!
I to tolike godine, desetljeća! Ide se na sajam knjiga u Frankfurt, jer svi tamo idu i vraća se natrag neobavljena posla. Pitam se, zašto taj posao organizacijske i procesne organizacijske strukture ne prepuste profesionalcu, koji je u Hrvatskoj, u Njemačkoj i u tom poslu “doma”?
Ne mora to biti Alida Bremer, koja je s velikim uspjehom pokazala i dokazala da zna i može prvoklasno napraviti takav posao. Nek nađu nekog drugog, koji bi to obavio kao ona ili bolje, nekoga kome je važna hrvatska literatura, hrvatski pisci i promocija njihovih djela u Njemačkoj, Evropi i svijetu. Bila sam na hrvatskom štandu u Frankfurtu… Aleksandra Brnetić je lijepo i neuzbuđeno sve manjkavosti nabrojila, pa neću ponavljati
.