Komentar na tekst “Junakov brat”
Slavica Sarkotić/ 11.07.2017./ Roditeljima su djeca uvijek djeca. I onda kad odrastu, osamostale se, i odu od kuće, i onda kad i sami već imaju sijede glave.
Štitili bismo ih, pomagali, išli za njima posvuda.
Ponekad i pretjerujemo u brizi.
Dok god imaju rodutelje djeca su djeca
Znam to iz svog iskustva, tako su se zaštitnički moji roditelji odnosili prena meni, uvijek me podržavali.
Mame prednjače u čuvanju uspomena na vrijeme kad su djeca bila mala.
Desetljećima u ormarima čuvaju čarapice i benkice svoje djece i onda ih pokazuju unucima.
I ja tako činim sada kad su moja kći i sin odavno odrasli.
Junakovoj mami nije bilo lako, dapače, bilo joj je teže nego većini mama, jer ona je uz uobičajene brige brinula i one o kojima mnogi roditelji samo slušaju, borila se na više frontova.
Ali nije se predavala, nije klonula duhom, našla je radost i ispunjenje u tim poteškoćama.
Zato je Junakova mama Pobjednica.
Junak i njegov brat su djeca sreće.
Usprkos poteškoćama izrasli su u samosvojne, vrijedne i sretne ljude.
Ljude koji u život nose popudbinu ljubavi, a to je najvrednije što čovjek može ponijeti iz roditeljskog doma.
Bez dobrih roditelja to ne bi bilo moguće.
Mamama je lako i onda kad je teško ako znaju da rade za dobrobit svoje djece.
Jer mame su MAME.