Pismo čovjeku koji ne prepoznaje znakove …iz knjige “Pisma izgubljenim ljudima”
piše: Dražen Radman
Prije nekoliko godina jedna je mlada djevojka iz Njemačke izgubila život kad ju je pregazio automobil dok je pokušavala spasiti ježa koji je prelazio cestu.
Ona je, naime, zaustavila automobil uz cestu, izašla vani i krenula prema ježu. Prignuvši se i uzevši malu životinju, uputila se natrag htijući ga vratiti u šumu.
U tom trenutku ju je pokosio nadolazeći automobil. Teško ozlijeđena, prevezena je u bolnicu gdje je nedugo potom i umrla. Jež je preživio i bio vraćen u svoje stanište.
Čini se da smo mi ljudi slični spomenutom ježu iz ove istinite priče. Idemo kroz život priljubljeni isključivo uz zemlju. Ne podižemo previše glavu. Živimo u svojim sigurnim šumama, u svojim skrovištima čije kutke i zakutke dobro poznajemo pa se, uglavnom, osjećamo prilično dobro. Barem do nekog vremena.
Usput, oklopljeni smo raznoraznim bodljama koje su uvijek zapete kao luk i spremne ubosti ako bi se netko nepozvan previše približio. Imamo osjećaj da nas bodlje čuvaju i da nas nitko i ništa ne može ugristi ili ugroziti.
No, ponekad trebamo izaći iz te šume, potražiti hranu ili poći negdje izvan uobičajenih područja kretanja. Zapravo, trebamo izaći na vidjelo, prijeći neku cestu makar ne slutili potencijalnu opasnost.
Često i uspijevamo u tom naumu te se neokrznuti vratimo u svoje šumarke.
Držimo da imamo znanje i iskustvo sa (životnim) cestama. I ne slutimo kako su spomenuti oklop, bodlje i prirodna snalažljivost – itekako slabašan argument u usporedbi sa snagom nadolazećeg vjetra (automobila) ili neke druge elementarne nepogode sposobne slomiti sve bodlje, oklop, pa čak i samog ježa.
Dakle, na toj cesti nas, prije ili kasnije, nešto iznenada udari, zakvači ili nam prijeđe preko ruke ili noge. Strahovito zaboli, ali budemo sretni jer je moglo biti mnogo gore. Drži nas optimizam, ali ne shvaćamo da se doista mogao dogoditi najgori ishod.
I što onda, prijatelju?
Zar ne shvaćamo da smo tako lako ranjivi, da smo prespori i da nam uobičajene bodlje ne mogu pomoći ako naiđe neko vozilo koje je u stanju s lakoćom nas pregaziti ili vjetar koji nas je u stanju s lakoćom otpuhati. Zar ne bismo mogli uzeti barem u razmišljanje da nam treba netko tko bi nas mogao zaštititi i spasiti od takvih udaraca?
Zašto bismo u startu ignorirali pomisao da je sasvim normalna potreba našeg srca – da nas netko izbavi? Zar nisu izazovi veći od nas samih te je samo pitanje životnog trenutka kad ćemo pred jednim (ili više) od njih pokleknuti, ma što god to značilo?
Odakle tolika pobuna u nama da tako brzo i spremno odbijamo i samu pomisao da bi ta priča o Isusu mogla biti istinita? Zašto čovjek ne bi, na primjer, poželio provjeriti njenu istinitost? Zašto ne bi barem pokušao pošteno istražiti tu cijelu stvar? Zar je toliko teško prihvatiti da je upravo On izašao iz automobila i stradao umjesto nas? Zašto bi to bila ludost? Zbog toga što nadilazi naš sveznajući um?
Zar nije veća ludost misliti da smo jaki i puni svega što je potrebno za prevariti
život i sve obilje njegovih zamki?
Prijatelju, ja znam i priznajem da sam i slab i grješan. Mnogi kažu da se oko
toga ne treba zamarati i da nitko nije savršen. Ako je to tako, onda bi se svatko, eto, trebao složiti da su svi grješni. Pa zar nije naša grješnost ta koja nam razara život? Zar nije grijeh taj otrov koji u srcu rovari i krade ispravan smjer, toplinu i snagu?
Vjerujem da se mi, sami po sebi, ne možemo niti očistiti niti imamo potreban oklop i brzinu za prijelaz preko mnogih životnih i skliskih cesta. Vjerujem da je upravo Krist ona pomoć koja donosi izlaz, ne samo za natkriliti ovozemaljsko
kretanje preko šumovitih predjela, već i snaga koja donosi trajni mir i ljubav – u tom istom vremenu. Ljubav i mir bez kojih bi život u neko doba postao (gotovo) nepodnošljiv ili čak, u nekim slučajevima, i prava karikatura.
Na koncu, evo još jedne istinite i posebno znakovite priče. Svatko može dobro razumjeti njenu znakovitost, odnosno jasnu poruku.
Dakle, prije nekoliko godina, u jednoj kineskoj pokrajini, u nekom bazenu dva
su dupina progutala nekoliko otrgnutih komada plastike s ruba tog bazena. Zbog toga su se vrlo brzo i razboljeli, a pokušaji da se kirurškim instrumentima izvuče plastika, propali su jer se želudac dupina stisnuo. Veterinari su se dosjetili da bi tu najbolje mogla pomoći – ljudska ruka. No, njihove ruke su bile prekratke. Zatim je netko pomislio da bi to, najvjerojatnije, moglo uspjeti – najvišem čovjeku na svijetu.
Stoga su pozvali u pomoć 236 cm visokog pastira iz Donje Mongolije. Osigurali su kako će dupinima držati razjapljenu čeljust kako bi mongolskipastir bez straha mogao zavući ruku i napipati plastične predmete koji bi u skoro vrijeme postali kobni po njihove živote.
Uspio je izvaditi svu progutanu plastiku. Dupini su nedugo potom ozdravili i opet slobodno nastavili plivati u bazenu.
Svi mi, poput ovih dupina, u svojoj utrobi, tj. u srcu, nosimo komade plastike
(grijeha) koje smo namjerno ili nenamjerno progutali, a zbog kojih nam je mučnina. Duhovna mučnina zbog progutane plastike nemjerljivo je ozbiljnija stvar od tjelesne, jednostavno zbog toga što je njena posljedica trajna smrt te se proteže i kad prođu ovi zemaljski dani. Naravno, ukoliko se prije ne pojavi netko tko je sposoban zavući ruku tako duboko i odnijeti svaki smrtonosni komadić plastike. Netko tko ima najdužu ruku na svijetu.
Znam da nekim (ukradenim) ljudima ovo zvuči sasvim banalno. A kako
će im drukčije i zvučiti kad živimo u vremenu posvemašnje poruge? Kako će im drukčije zvučiti nego utopistički, a posebno onima koji ne žele niti pomisliti da iza vidljivog postoji nevidljivo, a kamoli se malo više odvažiti i priznati Božje postojanje te Njegovu potragu za nama?
Ako netko ne može opipati dovoljno jake dokaze koji bi ga uvjerili, onda mora znati da se duhovna stvarnost i ne može opipati rukama, nego samo kušati srcem.
Pokretač za ozbiljnu potragu i propitivanje može biti i trenutačno stanje u tom
istom srcu. Njegovi plodovi se ne mogu opipati, ali ne može se reći da nisu stvarni. Nitko ne može reći da njegov nemir ili tjeskoba nisu stvarni. Ne može nitko reći da njegov strah od budućnosti ili neuspjeha nije stvaran…
Svaki čovjek u svojoj nutrini, ako pošteno zastane, zna što se u njoj nalazi.
Zna ako hoda s gorčinom, ako hoda s ljutnjom ili prazninom. Zna ako hoda sa
sumnjama, posesivnošću, lažima, strepnjama… Također, zna ako hoda s dubokim mirom i zadovoljstvom koje ne dolazi od vanjskih (povoljnih) okolnosti. Zar i takva stanja nisu stvarna? Zar ne zavrjeđuju našu pozornost? Makar se to dogodilo nekim drugima. Pa ulog je maksimalan – sam život! Da, život za cijelu vječnost!
Svakako, ulog je i sadašnje ispunjeno življenje koje bi moglo poslužiti i drugima kao putokaz i poticaj k duhovnoj preobrazbi.
U svakom slučaju, prijatelju, unutarnji signali, ponekad vrlo tihi, a ponekad
glasni poput zvona – zapravo su sasvim dovoljni i ne bi te smjeli ostaviti ukopanim na mjestu ili, pak, ravnodušnim.
S vremena na vrijeme ti znakovi pokazuju sasvim jasno i što ti je činiti, kamo ti je krenuti. Prije svega, snažno govore tvom duhu o istini da je bez Boga sve samo neprestana vrtnja u šarenom krugu uzaludnih pokušaja da se nađe pravi počinak.
Ta vrtnja je i kao živi vir koji likuje kad čovjek zbog svog ponosa odbije ili
odugovlači s odlukom da izađe iz takve kolotečine koja ga podmuklo drži, steže i povlači prema svom dnu.
Možda ćeš reći: ”Barem ću biti svoj.” No, oprosti što ću ti tako reći, ali to ne znači baš ništa. Biti svoj? Je li to znači da čovjek radi po svome? Je li to neko
dostignuće?
Vidiš, ja mislim da čovjek ne može zaista biti svoj ukoliko nije nečiji. Vjerujem, tek ako je Božji, onda je – i svoj. Onda se utječe Bogu kao izvoru napajanja i potrebne okrjepe. Osim toga, onaj tko zna odakle dolazi, onaj tko zna tko je, zašto je, kamo i s kim ide – e, taj je svoj!
Pritom njegov ”original” nikad ne dolazi u pitanje. Naprotiv. Tek se onda i može izraziti u onim bojama koje su i predviđene za njega.
Ljepota, nada, snaga i strast koje Bog ulijeva ne mogu se mjeriti s bilo čime
doživljenim iz vremena prije negoli Ga se upoznalo.
Čuj, ne bih se nikad vratio u stari krug uzaludne i nimalo bezazlene vrtnje –
prema dnu. Zahvalan sam Bogu što mi je dao da na vrijeme pročitam očite
znakove koji su me privukli k Njemu. I ne samo da ih pročitam.
Prijatelju, zbilja, što ti čekaš? Barem daj uvjerljiv odgovor. Ne meni, već samome sebi.