Portret hrvatskog gospodarskog čuda. Dva splitska sina daruju muzeju fundus
nama nepoznati autor
Impresivna kolekcija slika Nadana Vidoševića bit će spremljena u podrum Muzeja suvremene umjetnosti i država će za njezino osiguranje plaćati između 30 i 50 tisuća kuna, a tome treba pridodati troškove optimalnih toplinskih i svjetlosnih uvjeta.
Sličan je slučaj i kod Ive Sanadera i njegove kolekcije koja se već par godina čuva u istom muzeju. U kuloarima je jučer procurila ideja da se oduzete slike izlože u centru grada u Muzeju privatizacije.
I zaista u ovim teškim ekonomskim vremenima, kada se sa svakom kunom radi trostruki salto, a svaki trošak analizira kao Bukovčeva slika, ne bi bilo loše razmisliti o komercijalizaciji navedenih sadržaja. Pa ako je pravno i organizacijski moguće, te bi se zbirke moglo otvoriti za javnost.
Ne treba sumnjati da bi bilo zanimanja za kolekcije posrnulih moćnika, Muzej suvremene umjetnosti time bi podigao prihode, a dio posjetitelja bi se popeo gore i upoznao s njihovim stalnim postavom.
A o otvaranju muzeja vrijedilo bi ozbiljno razmisliti, jer slični muzeji poput muzeja komunizma, terora ili nostalgije, postoje u svijetu i značajno pridonose kulturnoj i turističkoj reputaciji države i grada, privlačeći posjetitelje i goste te, što je važno, djelujući edukativno na posjetitelje. Za muzej bi mogla poslužiti neka od zaplijenjenih nekretnina ili neka zgrada iz neiskorištenog državnog portfelja.
U muzej bi redovito stizali novi eksponati, a u njemu bi se mogle zaposliti najveće žrtve pretvorbe ili raditi zatvorenici kunsthistoričarskih nagnuća. Zbirke u procesu imale bi status privremenih izložbi, a one od pravomoćno osuđenih prešle bi u stalni postav.
Mogle bi se priređivati tematske izložbe, kao npr. “Pejsaži hrvatske građevine”, “Plava faza hrvatske industrije”, “Portret hrvatskog gospodarskog čuda”… Muzeje ne bi trebalo ograničiti samo na Zagreb i velike gradove, već bi svaki grad devastirane industrije mogao imati svoje zbirke, koje bi surađivale u tematskim izložbama, retrospektivama ili inozemnim nastupima.
Dojam je da bi država ne samo nadoknadila svoje troškove, već bi i zaradila, uz velike moralne efekte akcije. A gradovi bi dobili dodatnu turističku atrakciju koja bi podigla rejting destinacije i razvukla posjet u posezoni.
Naravno, muzej se ne bi trebalo ograničiti samo na slike i skulpture, već bi se mogao obogatiti i memorabilijama: fotografijama s večera gdje su se dogovarali detalji, tajnim ugovorima i aneksima o preuzimanju tvrtki, perima ili kemijskim olovkama kojima su ugovori potpisivani, fotografijama potpisnika, prekrajanim urbanističkim planovima, kopijama računa na Djevičanskim otocima, nezakonito stečenim jahtama i automobilima, reprodukcijama tajno snimljenih razgovora, intervjuima osuđenih prije i poslije optužbe, iskazima zaposlenih…
Po onoj: U svakom zlu, i nešto dobroga, čini se da smo ovim umjetničkim makinacijama dobili priliku za muzej koji bi zabavljao, poučavao i upozoravao da se slično ne smije ponoviti.