piše: Martina Budimir
foto: Dominik Budimir
Jučer, u utorak, 3. prosinca, obilježen je Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Kroz odrastanje sam se susretala s osobama s posebnim potrebama.
Nikada ih nisam doživljavala manje vrijednima. Zgražala sam se nad bilo kakvim oblikom omalovažavanja ili zlostavljanja čijim su predmetom nerijetko znali biti.
Često sam razmišljala o tome na koji način bih se ja postavila da mi je netko od bliskih osoba imao malo manje sreće. Odgovor sam, neću reći nažalost, vrlo brzo dobila.
Suprug je član ove skupine koje se vrlo često sjetimo tek na ovaj dan. Često znamo reći kako je imao sreće jer je odrastao kao zdrava osoba. U trenutcima kada smo pretpostavljali da će doći do amputacije noge, iako odbijajući tu pomisao, dugo smo razgovarali o tome kako se nositi s tom mogućnošću, kako reagirati.
Koliko god okretali tu priču, zaključak je uvijek bio isti. Ostat će to ista osoba kao i prije, samo će joj biti teže u životu.
Upravo ovaj zaključak mnogima je i dalje potpuna nepoznanica. Izbjegavaju kontakt s osobama s invaliditetom jer ne znaju kako komunicirati s njima, ne znaju kamo gledati, pružiti im ruku ili ne, strepe od nenamjernog spominjanja uda koji je nekoj osobi možda oduzet ili amputiran …
Posebno me boli činjenica da mnogi smatraju da bi osobama s invaliditetom bilo bolje da se nisu rodile. Ne shvaćaju da i osoba s posebnim potrebama može biti sretna i ima pravo iskusiti radost života. Nisam se zabunila, zaista sam mislila na radost života.
Vrlo često sažaljenje prema osobama s invaliditetom kod njih izaziva ružan osjećaj da su zaista manje vrijedni, jadni. No, nisu! Vjerujte mi. Treba im samo pružiti priliku, uključiti ih maksimalno u sve segmente života u kojima participiraju i zdrave osobe.
Je li to moguće?
Je, treba samo malo više volje, i svakog pojedinca i političke volje društva u kojemu živimo. Jer dokle god i jedno dijete ne sudjeluje u aktivnostima za koje se mora popeti na kat, a ne može jer je, recimo, u kolicima, neće u potpunosti moći okusiti radost života kao zdrava osoba. Dokle god je i jednoj osobi s posebnim potrebama onemogućeno potpuno sudjelovanje u životu zajednice, dotle će ju i društvo i ona sama ponekad doživljavati manje vrijednima.
Boli me činjenica koliko se malo i rijetko govori o pravima osoba s invaliditetom. Boli me i činjenica koliko je puno onih koji se još uvijek ustručavaju pristupiti takvim osobama.
Stoga iz svega srca preporučam pročitati sljedeći priručnik, meni je pomogao, nadam se da će i vama: http://www.hsuti.hr/bonton/bonton.htm
Ili meni osobno puno draži priručnik za djecu: http://www.hsuti.hr/bontoncic/1.htm