piše: Marija Matijašević
Stružec/ Davno je to bilo, kada je jedna dramska skupina iz susjednoga sela prikazala igrokaz u našem selu.
Meni se, kao curici, taj igrokaz usjekao u pamćenje za cijeli život, pa tako odlučih i sama napisati nešto o čemu mladi danas mogu čuti jedino od svojih baka i prabaka.
Svjesno kažem …čuti, jer vidjeti i doživjeti ovako nešto uživo – to je jedna sasvim druga dimenzija.
Napisah igrokaz “Polnoćka”, prema svojim sjećanjima na Badnju večer u roditeljskoj kući, pripreme i običaje. Treba to sad postaviti na scenu.
Da …lako reći, ali teže ostvariti!
Ljudi na selu imaju “puno posla”, pa ne mogu, nemaju vremena. Kao da nekada nisu isto tako …pa i više …imali puno posla, pa je ipak po koja priredba svako malo bila upriličena. Iako se tada sve na polju radilo na ruke, za probu se opet našlo vremena.
Tražila sam glumce prema ulogama, i mislim da sam baš pogodila: Marica …stara mama, mulna i pogrbljena, deda izgleda kao djed Mraz, susjeda …vragoljasta, susjed …komičan, snaha …Njemica, crvenokosa, pjegava s plavim očima, sin …sramežljiv, unuka …živahna, a unuk pasivan.
Od ljeta smo vježbali, i sinoć je bio trenutak stvarnosti.
Nemojte misliti da ovdje ide sve po koncu i glatko …a ne, bilo je smicalica, ismijavanja. No, ja se nisam dala pokolebati i hrabrila sam svoje glumce i onda kada su rekli, suprotno.
Došao na priredbu itko ili nitko, predstava će se snimati, i imati ćemo ju barem na CD-u!
Tjedan dana sam pripremala namještaj za predstavu. Problem je bio tko će ga dovesti u Dom i nositi. Ovdje su ljudi nezainteresirani za to.
Malo po malo, dogovarali smo se što ćemo i kako. Hvala onima koji su nas podržali i pomogli, da se ovo ostvari.
I tako …uz nespavanje, tremu i odricanje, došao je i taj dan.
Pričalo se …doći će gledati i ljudi iz Zagreba i okolice, no ja u to nisam vjerovala, jer sam već često doživjela suprotno. No, vidjet ćemo. Župnik nas je od samog početka bodrio i već je dva tjedna prije najavljivao igrokaz u crkvama.Tri mjeseca sam se borila, od gradonačelnika Popovače dobiti zastore za pozornicu. I uspjela sam!
U subotu smo na pozornici željno isčekivali prve goste. Polako se punila sala, u kojoj smo složili 200 stolica. Mislila sam si …za koga toliko truda? Kad tamo …došlo svijeta, pa sala skoro bješe premala!
Igrokaz počinje s mrakom na pozornici, samo gori vatra u zidanoj peći. Gredenc, krevet, peć, stol i dve klupe. Deda ruli kukuruzu, baba melje kavu. Spominjaju se, pa ga baba šalje po drva, onda po bor kojeg kite sami, stari i bolesni. Dok baba donosi božićnu hranu na stol, deda uživa u mirisima guske, race, pure, mlinca, gibanice, sarme, hladetine, pića mentola, kruškovca i rakije. Sami su doma i stari, jer otkada je njihov sin u Njemačkoj, oženio Njemicu, rijetko dolazi doma, kao i dvoje im djece, koje oni rijetko viđaju.
Između toga sam ubacila dogodovštine i šale iz sela i Njemačke, koje su doživjeli ljudi, prve generacije naših iseljenika u Njemačku. Kako je sin na štemplanju, i ne mogu opet doći doma, starci plaču i spremaju se sami na polnoćku. Dolaze i susjedi kojima se treba teliti krava.
Kada netko zakuca na vrata, oni svi misle, da mamek i tatek dolaze po pomoć za vleći teleka, kad ono …dolaze djeca iz Njemačke!
Publika je dobro prihvatila igrokaz, smjeh i pljesak, koji je bio i za vrijeme igrokaza,ukazivao je na potpuni uspjeh naše premijere.
Predstavnici civilne vlasti i ovdašnje Župe su izrazili velike pohvale na ovakovome projektu, glede promicanja tradicijskih i religioznih vrijednosti, kao dokaz, da kulturnu baštinu vrijedi i treba njegovati i podupirati.
Zahvaljujem svima koji su došli i podržali nas, a posebno glumcima i djeci što su me podržali u ovom mom dramskom prvjencu. BRAVO!
Nedjelja:
Na misi nas je župnik pohvalio i čestitao. Kritike suseljana i iz okolice su pozitivne; mnogima je bilo čak i žao što su propustili ovakav dogođaj. Ljudi su bili oduševljeni.
Pa ponovit ćemo mi to. Još ove godine!