tekst i foto: Marija Matijašević
Stružec/ Pozvana sam u školu Stružec na predbožićnu proslavu djece. Radujem se kao i uvijek, na svom kalendaru odmah zabilježim datum i vrijeme. Ples i gluma izvrsni su, onako mali u lijepim kostimima, preslatki su.
Nisam ni slutila kako će me obradovati i oduševiti. Prekrasne jaslice i igrokaz Porođenje Isusovo, zadivilo me. Igrokaz se smjenjivao s onim o ispraćaju i dočeku nove godine. I puno je bilo plesa i pjesme. A onda je ušla bosa plavooka djevojčica s bijelim fertunom na sebi u kojem su bile velike šibice. U ruci joj je bio još jedan veliki paket. Onako bosa na hladnom podu, odmah mi se sažalila. Iza nje je bila crkva i dva velika bora, uspješno napravljena rukama najmanjih.
Počeo je igrokaz “Djevojćica sa žigicama”. Prošla su desetljeća otkako sam ga čitala, i posve zaboravila. Počela sam se prisjećati detalja, ali onakav završetak nisam očekivala. Pokojna baka, u crnom s rupcem na glavi i njena djevojčica koja se smrzla, odlaze u nebo. Nisam prestajala plakati. Suze idu li idu. Sram me i pogledati nekoga, a pogotovo djecu. Dobro da je tu bio kraj programa, pa sam brzo otišla doma.
Hvala djeci na lijepoj priredbi. Sposobne učiteljice su obećale dovesti djecu na proljeće k meni. Rado ću ih ugostiti, i zahvaliti za sve lijepe trenutke koje su mi podarili.
