Iz naše arhive/ objavljeno 31.01.2014.
Sonja Smolec
Eh, pjesnička dušo, ti između leda i vatre,
pomalo nestašna si a opet tako nevina.
Živiš, opstaješ u neizgovorenoj tišini,
putem ideš sama, punim vlastitih krhotina.
Opijena iluzijom hraniš se, trpko je voće
ostatak bez slada, mirisa i životnog soka.
Na usni riječ neizgovorena, lice ti blijedo,
suza oštra zarobljena je u dubini oka.
Pjesnička dušo, živiš između leda i vatre,
nestašna si pomalo a opet nevina tako.
Dišeš, opstaješ u neizgovorenoj tišini,
po krhotinama vlastitim nije hodat lako.
Dušo moja, razapeta posred leda i vatre,
čujem kako vrištiš do neba i glas tvoj kad je tih.
Zar stvorena si ti da u svemu išćeš ljepotu,
zar baš moraš riječ, suzu svaku, pretočiti u stih?
29.1.2014. Iz zbirke “Korijeni”