piše: Filip Ćorlukić... Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Došla mi je u posjetu supruga Olga, pa sam dobio jedan da slobodno. Stanovali smo i hranili se u hotelu. Prije polaska razgovarala je s pukovnikom Lukićem i pitala ga zašto me još ne puštaju da se vratim u Vitez. Rekao joj je da sam im potreban i da svim silama nastoje da me vrate nazad u tvornicu, ali da su se pojavili nekakvi problemi koje još treba riješiti.
Šetali smo gradom i kad smo prolazili pored Gradske knjižnice ušli smo unutra, ja sam se učlanio i uzeo knjigu “Engleski bez muke”, a kasnije sam uzimao i druge knjige. Osim održavanja kursa opismenjavanja i obavljanja drugih zadataka koje su mi zadavali, ostalo sam vrijeme sjedio u fijakeru i pored drugih knjiga učio engleski. Čudan jezik, vrlo lagan za osnovni pristup, ali gotovo nemoguć da ga se dobro nauči. Pravopis izrazito nedovršen, gramatike gotovo da i nema. Tada sam pročitao da ga u Engleskoj jedino Churchill govori pravilno.
Tonćo je odlazio u Tuzlu na sudske rasprave, pa mi je o tomu pisao. Optužbe protiv oca su bile strašne. Pored ostalog optužen je da je dolazio u zatvor i zatvorenicima prigodom ispitivanja i mučenja upaljenu cigaretu pritiskao na lice, a otac ne samo da nije sudjelovao u ispitivanju zatvorenika, nego nikada u životu nije zapalio cigaretu. Za to ga je optuživao svjedok, bivši ustaša, onaj kojega otac nije htio umjesto Srbina Vasiljevića primiti u skladište za skladištara. Zašto bi ubio Iliju Mlinara kojemu je bio krsni kum, a budući da je bio odbornik, mnogo nam je pomagao, a dodjeljivao nam je i pakete koje je slala UNRA. Otac nije imao svoga odvjetnika, pa mu je Sud dodijelio jednog, a budući da ovaj uopće nije sudjelovao u obrani, otac je tražio njegovo izuzeće, a Tonćo je angažirao tuzlanskog odvjetnika Srbina Vasiljevića, koji se je trudio, ali je smišljeno stalno predavao riječ ocu, koji se izvrsno branio.
Odvjetnik vraća novac iz moralnih razloga
No, sud je odbijao pozvati najvažnije svjedoke koje je otac tražio. Tako je otac tražio da sud pozove sestru Ilije Mlinara, koja je bila prisutna kad Ilija ubijen i znala je tko je to učinio, ali je sud odbio taj zahtjev, tvrdeći da bi ona bila nevjerodostojan svjedok. Nakon svega što se događalo odvjetnik Vasiljević je rekao mome bratu da je otac već unaprijed osuđen i da mu moral nalaže da se povuče. “Ja od toga živim, meni je to jedini izvor zarade, ali mi moral nalaže da Vam vratim novac koji ste mi dali za obranu.” – rekao je i nakon što je na tomu insistirao, Tonćo je uzeo novce. No i pored svega, a prateći kako se otac vješto i argumentirano branio, Tonćo je još bio uvjeren da će otac biti osuđen najviše na dvije godine zatvora.
Otac osuđen na smrt
Pred zimu sam bio premješten u skladište odjeće. Tu sam sjedio, čitao knjige i novine, koje sam svaki dan uzimao iz kluba. Čitajući Borbu, jednog dana ugledao sam naslov: “Ustaški zločinac osuđen na smrt”. Odmah sam počeo čitati i vidio da je Okružni sud u Tuzli 16. 11. 1954. moga oca Stjepana Ćorlukića osudio na smrt strijeljanjem. Zaprepastio sam se i počelo mi se vrtjeti u glavi. Nemoguće! Što sad?! Što će se dogoditi sa mnom? No, ništa se nije dogodilo. Oficir KOSA-a me je inače ponekad pitao što ima novo u novinama, tada me nije ništa pitao. Svi su se ponašali kao da se nije ništa dogodilo.
Nekoliko godina kasnije mi je rođak Ivan Tokić pričao da je on tada bio u vojsci, i da im je kapetan na političkom predavanju govorio o toj osudi. No nije toliko govorio o suđenju, koliko je hvalio moju majku kao suprugu-heroja, koja se i pored svih nevolja devet godina brinula za svoga muža. Pričao mi je i da je čuo da je i nekim drugim vojnim jedinicama na tu temu održano političko predavanje. U mojoj bojni – ništa.
Sve sam ispričao Josipu Krkljušu, a on mi je rekao da sada sudovi sude mnogo poštenije, i da je to nečiji pokušaj da prvostepena presuda bude što oštrija, pa i druge presude neće moći ići na preveliko ublažavanje. Nakon svega što sam doznao mnogo kasnije, proizlazi da je Josip dobro procijenio situaciju, odnosno da je iza tužiteljstava stajala neka politički vrlo visoko pozicionirana osoba.
Otprilike mjesec dana prije suđenja u Vrhove je bio došao onaj Osman, koji je i meni s navodnim očevim pismom dolazio u Vitez. Donio je pismo napisano na malom komadu papira u kojemu otac poziva majku da s Osmanom dođe u Tuzlu, jer mu je omogućeno da se susretnu. Tonći je izgledalo da je rukopis stvarno očev, a majka je bez dvojbe krenula u Tuzlu. Odsjela je kod Bemovih, a oko 11 sati navečer došao je po nju Osman i odveo je iza zatvorskog zida na kojemu su bila mala vrata i kad je pokucao na njih izišao je otac, držeći se jednom rukom za polu otvorena vrata. Kad se Osman udaljio, otac je rekao majci da mu je drago što su se vidjeli i rekao joj da više nikomu ne vjeruje, a pogotovu ne Osmanu, pozdravio se s njome i ponovno ušao zatvarajuću za sobom vrata. Majka je još jedno vrijeme stajala u mraku, a pošto se Osman nije pojavio polako je otišla do Bemovih.
Po svemu sudeći željeli su ga ubiti pri tako namještenom “bijegu” i time izbjeći suđenje. Kad im to nije uspjelo, suđenje je ipak održano, a presude su bile apsolutno izvan okvira važećeg krivičnog (kaznenog) zakona. Po jednoj točki optužnice osuđen na 1o godina zatvora, a čak po tri, u kojima je naveden čitav niz zakonskih odredaba, osuđen je na smrt. Optužba da je ubio Iliju Mlinara je odbačena. Ja znadem da ništa od onog za što je osuđen na smrt, nije točno, ali zbog prevelike opširnosti to ovdje neću prikazivati, nego ću se osvrnuti samo na onu točku po kojoj je zbog “neprijateljske propagande” osuđen na deset godina zatvora.
Od kraja rata je prošlo deset godina i već sam spomenuo da su presude uglavnom bile u skladu sa zakonskim propisima. Već sam ranije spomenuo da je ustaški Vilić slučajno preživio strijeljanje 1943. g. Nekoliko godina poslije rata je uhićen i osuđen na dvije godine zatvora. On je u vrijeme rata bio najviši ustaški politički dužnosnik, a budući da nije bio nikakav zločinac osuđen je na dvije godine, a otac je zbog “širenja neprijateljske propagande, hvaljenja Njemačke i ustaškog režima” – osuđen na deset godina. Očigledno je da je onaj koji je stajao iza svih tih optužbi bio politički vrlo visoko pozicioniran. Osuđen je 16.11.1955. kod Okružnog suda Tuzla. Vrhovni sud SR BiH je 09.01. 1956. to preinačio na 20 god. strogog zatvora, što je kasnijom amnestijom smanjeno na 17 godina. On je nešto znao, a budući ga Inicijatori tog suđenja nisu uspjeli ušutkati strijeljanjem, ipak su ga uspjeli izolirati na dugi niz godina.
Međutim, nakon deset godina otac je dobio moždani udar, oduzeta mu je lijeva strana i nije mogao govoriti, niti pisati. Čitati i slušati s razumijevanjem je mogao. Godinu dana su provjeravali da li može komunicirati, a kad su se uvjerili da nikomu ne može ništa kazati ni napisati, pustili su ga iz zatvora. Nekoliko godina kasnije umro od novog moždanog udara.
Rođena mala Lea – Vesna
Nakon nekoliko sam dana dobio od Olge pismo u kojemu mi piše da je rodila kćerku i pita me kakvo ćemo joj dati ime. Razgovarao sam o tome i s Josipom. Rekao sam mu da bi joj obzirom na dugačko prezime ime trebalo biti kratko. On je odmah rekao: “Daj joj ime: Lea – lavica. Obzirom da joj žele ubiti djeda, neka bude lavica.” Tako sam i učinio. Moja majka je još prije nego se Lea rodila, otišla u Vitez i pomagala Olgi, a sprijateljila se i s Vitežankom Anušom, koja je u dječjem vrtiću radila kao čistačica. Nekoliko mjeseci kasnije su “u šetnji” skrivajući se otišle u crkvu i kako je Anuša ranije dogovorila sa župnikom, tamo su krstili Leu, dodavši joj krsno ime Vesna.
Bolove u stomaku liječio i opijumom
Sve teže sam proživljavao neizvjesnost i čekanje da me konačno otpuste iz vojske, a ovo što mi se dogodilo s ocem, učinilo je taj pritisak stvarno nepodnošljivim. Još kao student sam zbog viška kiseline u stomaku imao teškoća, a sada su bolovi postali vrlo intenzivni. Liječnik mi je davao različite antacide, ali od njih nije bilo velike koristi. Sva moja insistiranja da me pošalje na specijalistički pregled ostala su neuspješna. Svaki put mi je rekao da to vodnik ne dozvoljava. Negdje krajem proljeća bolovi su bili toliko intenzivni, da mi je liječnik počeo davati kapljice opiuma, ali to je imalo samo kratkotrajno djelovanje. Kad sam samoinicijativno udvostručio dozu, a nije mnogo pomoglo, požalio sam se našem časniku KOS-a. Rekao sam mu da ne želim postati ovisnikom i tražio od njega da mi pomogne, kako bi me uputili na specijalistički pregled. Ogovorio mi je da on znade za taj problem, a budući je bojna već potrošila veliki dio odobrenog novca, ne može osigurati novac za moje putne troškove. Kad sam mu rekao da ću ja platiti sve troškove, rekao mi je da će razgovarati s bojnikom.
Na raportu kod majora
Već nakon par dana pozvan sam da se javim na raport majoru. On mi je rekao da će me poslati na specijalistički pregled, ali ne u Beograd da se tamo sastanem s prijateljima, nego u Valjevo, jer to je i jeftinije. “Ali čuvaj se vojniče ako ti doktor ne pronađe čir na stomaku!” – zaprijetio mi je.
Prije polaska na put Josip mi je rekao da oko pola sata prije rendgenskog pregleda progutam nesažvakan komad suhe šljive. “Znaš, za svaki slučaj. Možda još nemaš čir, a komad suhe šljive u stomaku ponekad može na rentgenu upravo tako izgledati.” – rekao je smješkajući se. Rendgenolog je imao čim majora, a bio je izrazito fini čovjek. Čak me je i oslovljavao s “vi”, što me je iznenadilo. Pažljivo je saslušao što sam mu pričao, a kad je počeo pregled dugo je pregledao razne dijelove stomaka. No kad je počeo govoriti: “Fino, fino…” ja sam se malo prestrašio, a kad je dovršio s: “Fino, ovo je fini stari ulkus”, ja sam odahnuo.
Kad je završio pregled rekao mi je da će me Komisija u Titovu Užicu proglasiti stalno nesposobnim za služenje u JNA, a dok čekam to rješenje, propisao mi je strogo dijetalnu hranu. Na odlasku sam mu zahvalio, a kad sam mu vojnički salutirao, on mi je smješkajući se, prijateljski pružio ruku na pozdrav.
Kad sam se vratio dočekao me je KOS-ovac i kad sam mu rekao da sam oslobođen od služenja u JNA, zabrinuto me je upitao tko će platiti putne troškove. Odgovorio sam mu da ja neću platiti i da ću možda uložiti tužbu zato što me ranije nisu poslali liječniku, pa sam najmanje pola godine bio izložen opasnosti da mi pukne čir. Samo me je pogledao, okrenuo se i otišao. Kapetan Panajot je odmah dao nalog da mi se osigura dijetalna hrana, a budući to u vojnim jedinicama nije bilo predviđeno, dok to nekako ne riješe, dali su mi suhu hranu za dva dana: Kruh, dva kilograma suhih smokava i kilogram mlijeka u prahu.
Budući da to nisu uspjeli riješiti, dobio sam izlaznicu i odobrenje da dok iz Užica (Titovo Užice) od Komisije ne stigne rješenje, mogu odlaziti u grad na ručak i večeru. Tako sam naredna dva tjedna doručkovao u vojarni, obično je bila popara s crnom kavom od prženog ječma, a ručao sam i večerao u hotelu. Kelnerima sam morao reći zašto se tamo hranim. Na odlasku sam se pozdravio s onima koji su mi bili bliskiji, Josipu sam obećao da ću mu pisati, a kapetan Panajot mi je zaželio brzo prizdravljenje. Na izlazu me je dočekao KOS-ovac, što me je malo zabrinulo. No, on mi je pružio ruku i što me je iznenadilo oslovio me s “vi” govoreći: “Inženjeru, želim vam sretan put i da uspešno rešite sve zdravstvene i druge probleme koji su pred vama”. Salutirao je, okrenuo se i udaljio. Tako je završilo moje služenje u JNA, a gledajući unazad, to mi se doima kao nagori dulji period života.
Povratak
U Vitez sam stigao radostan, ali i pun dvojbi oko budućnosti. Kad sam ušao u stan, prvo sam osjetio jednu atmosferu različitu od one kakvu sam ostavio. Sad je dominirala kćerkica Vesna koja me je gledala smiješeći se. Radosno sam se osjećao i nekako lagano, kao da lebdim. Olga mi je ispričala da nije imala nikakvih problema, ali nakon što je u novinama objavljeno da mi je otac osuđen na smrt, supruge nekih od šefova u tvornici su me psovale nazivajući me pokvarenim zločincem i nagovarale je da odmah zatraži razvod braka. To me je zabrinulo, pa umjesto da sutra ujutro odem u kadrovsku službu, ili kod direktora i inženjera Andrića, prvo sam potražio časnika KOS-a s kojim sa bio u dobrim odnosima. Koliko se sjećam zvao se Faraguna.
KOS-ovčeva ljudskost
Međutim, obzirom na posao koji je obavljao s priličnom dozom straha sam ušao u njegovu kancelariju, ali sam se odmah opustio kad sam vidio kako me je pogledao. Malo smo popričali o mome boravku u vojsci, a kad je rekao da razumije zašto sam dobio čir, ja sam mu rekao da on sigurno znade sve što mi se dogodilo, pa da sam upravo zato došao kod njega da ga upitam u kakvoj sam ja zapravo sada situaciji. Smijući se odgovorio mi je: “Znam je mnogo više. Vi ste tamo sigurno primali samo Borbu. U Oslobođenju je bilo mnogo članaka, a ja sam se još malo i raspitao.” Na to sam mu rekao da sam došao prvo kod njega, jer vjerujem da će mi on reći što mi je činiti. Meni se sviđa posao u Vitezu, ali nisam otišao prvo inženjeru Andriću, ili se prijavio u kadrovsku službu, jer se plašim da ne napravim nekakvu glupost.
Svjestan sam da je ovo vojna industrija, a uvijek se može nešto dogoditi, za što bih i ja vjerojatno bio među osumnjičenim, pa što mi on kao čovjek drugarski savjetuje. Imao sam osjećaj da mu je drago što ga to tako pitam, malo se zamislio, a onda počeo govoriti:
“Vi ste dobar drug i dobar inženjer. Odlično ste se snašli na poslu i svi vas poštuju, a i trebate ovoj fabrici. Pošto ste me pitali kao čovjek čovjeka, dat ću vam dva odgovora. Službeno: Ostanite ovde i dok sam ja ovde nitko vas neće ništa pitati. Privatno: Nemojte ostati. Vi lako možete naći drugi posao. Nemojte se službeno nikome javljati, a dok ne nađete novi posao nitko vas neće ništa pitati, niti će vas tjerati iz stana. Sretno!” Pružio mije ruku na pozdrav i ja sam pješice krenuo u naselje.
Tonćo je već godinu dana bio učitelj u selu odmah na granici Maglaja. Već ranije mi je pisao da je u Maglaju izgrađena i puštena u rad moderna tvornica celuloze i papira, a kako je Maglaj malo mjesto i u gradu se znadu svi problemi u tvornici, tako je i on saznao da im treba inženjer za odjel instrumentacije, pa mi je predlagao da prijeđem u Maglaj. To je bila dobra prilika da odmah pokušam s njima. Vjerujem i da je moj prijatelj iz KOS-a tu imao svoje prste, jer već nakon tjedan dana bio sam u Maglaju.