SUNCE IZNAD SUBOTICE

Sjećanje na jedno putovanje

Marija Kukić
Sve dane prije i poslije izleta padala je kiša. Dosadna, promjenjive ćudi, proljetna… Rašireni kišobrani postali su uobičajeni  „suveniri“. Jutarnja izmaglica, sunca nigdje na horizontu, na pospanom nebu nemirno trčkaraju lepršajući oblaci. Pitali smo se: „Hoće li posjet Bačkoj biti zaliven kišom ili obgrljen zrakama Sunca?“ Tog prohladnog jutra nitko nije mogao odgovoriti na to pitanje.

Prvi dio puta, do Batine, poznat je većini putnika. Uobičajena granična kontrola i ulazak u drugu državu. Dunav se lijeno vuče između dviju obala danas spajajući, a nedavno razdvajajući dva susjeda. Brodovi kao da pozdravljaju putnike koji prelaze most s lijeve na desnu obalu. Plodna vojvođanska ravnica, široke njive, još šira srca vojvođanska. Prostrana plodna polja, zelenilo dokle god pogled dopire. Krajolici slični jedni drugima, po ravnici drijemaju raštrkani salaši, cestom projuri po koji automobil, ograničenja brzine na svakom „ćošku“…

Gorim od znatiželje –Je li Sombor i dalje ostao grad zelenila? Kakva je Subotica? Tamo živi nekoliko dragih mi osoba. Hoću li ih vidjeti? Koje zanimljivosti ću upoznati?  Pitanja je mnogo, a odgovor me čeka u samoj Bačkoj.

Ne  odvajam pogled od prozora autobusa. Srce uzbuđeno kuca kao da će iskočiti, oči otvorene poput latica suncokreta što bojom Sunca zlate prostranu ravnicu Bačke.

Zaustavljamo se u Somboru. Grad je prekrasan! Upravo onakav kakvim sam ga zapamtila za vrijeme jednog davnoga posjeta. Pun drvoreda, zelenila, cvijeća. Sve što sam vidjela bilo je fascinantno.

Nakon kratkotrajnog razgledavanja grada krećemo dalje. Subotica! S koliko uzbuđenja i iščekivanja stižemo u grad. Treperenje u srcu, u duši istinsko zadovoljstvo, u očima sjaj. A u Subotici se imalo uistinu što vidjeti! Jezero Palić, Bunarić, vijećnica, katedrala, mnoštvo crkava posvećenih neobičnim zaštitnicima i opet puno zelenila. Sve ljepota do ljepote, znamenitost do znamenitosti. I susret s dragim osobama. O, kako se ispunilo široko srce slavonsko!

Sunce je  s našim dolaskom obasjalo Suboticu. Možda je i ono osjetilo našu radost, zadovoljstvo, ispunjenost pa je raskrililo svoje naručje i svojim zrakama zagrlilo nas, grad i njegove stanovnike! Ili smo mi sa sobom ponijeli djelić Sunca slavonskoga kojeg smo nesebično poklonili dragom nam gradu!

Ne znamo  sja li Sunce i danas iznad prelijepe Subotice, ali znamo  da je ono toga dana ušlo u svaku poru  našega bića, da je svojim zrakama zlatilo i obasjavalo Suboticu i da je vjerojatno bilo sretno kao i mi. Vratili smo se  kućama upoznavši još jedan kutak majke nam Zemlje u kojem sve odiše dobrotom ljudi i širinom prostranstva.

Proljeće, 2012.