Iz naše arhive/Objavljeno 16. prosinca 2012.
Piše: Emil Cipar
Osijek/ Kako vrijeme brzo prolazi. Prošlo je već šest mojih osječkih tjedana. Upoznah Osijek …ne u onoj mjeri u kojoj sam to želio, ali dovoljno dobro da ga uvrstim u ugodne uspomene.
Vrijeme mi je bilo naklonjeno, pa imah prilika dovoljno prošetati parkovima i ulicama …od Portaša do Čingoša, od Štrosike do Kopike, od Pampasa do Mačkamame…
Sve su to osječki nazivi osječkih dijelova grada.
Portaš je Porta nova, veliki trgovački centar na jugozapadnom ulazu. Naziv Porta nova je nastao na marketinškom radnom stolu i možda je prikladan naziv za trgovački centar na ulazu u grad, ali Osječani su ga brzo prekrstili u Portaš.
Čingoš je osječki naziv za čuveni ugostiteljski objekt Čingi-lingi čarda u bivšoj Jugi, a nalazi se …ne u Osijeku, ali jako blizu njega na sjevernom izlazu ili ulazu u grad.
Specijalitetima i zabavnom programu čuvenog Čingoša nisu mogli odoljeti ni poznati glumci, književnici, političari…
I sâm sam imao priliku kušati čuveni fiš ili žablje krake iz obližnjeg Kopačeva rita. Istina …prošlo je otada 40 godina, ali ostalo eto u sjećanju.
Pampas je na zapadnom ulazu u grad, na našičkoj cesti. Nekada je to bio osječki pašnjak, a danas su na njemu naselja Retfala i Mađarska Retfala. Postojala je nekad i Švapska Retfafa.
Mačkamama je opet na južnom ulazu u grad u Industrijskoj četvrti i ona je jedna urbana legenda.
U Industrijskoj četvrti dominira jedno zdanje …vila porodice Hermann, koja je među građanima poznatija kao dvorac Mačkamama. Iza ovog neobičnog naziva kriju se nadimak, ali i lik i djelo grofice Pauline Hermann (1859-1938), velike gradske dobrotvorke koja je osim gradskoj sirotinji bila posebno naklonjena i životinjama, naročito mačkama.
O njenom životu zna se vrlo malo, a većina poznatih činjenica dolazi iz priča Osječana koje se prenose s generacije na generaciju. Najpoznatija legenda svakako je vezana uz njenu ljubav prema mačkama i drugim životinjama …psima, golubovima.
E sad ovo …iz priča Osječana …imao sam sreću pa sam upoznao jednog Pravog Esekera ili Osječana, mogu mirne duše reći živuću osječku legendu.
Ivan se zove i susjed mi je. Živi sam sa psom u dvorišnoj zgradi iza kuće u kojoj ja stanujem.
Upoznavanje je bilo kratko i neformalno. Ja sam Emil …ja sam Ivan… i to je to.
Ivan mi pripazi na Čuku dok sam ja na zračenju. Slažu se dobro njih dvojica. Ivan i sam ima psa, kojega je isto tako razmazio kao ja svoga.
Cijeli život proveo je u Osijeku …poznaje ga u dušu. Od njega sam čuo priče koje nisu nigdje zabilježene, on me uveo u tajne osječkog dijalekta.
-Subotom sam na auto-piji (auto-tržnici). Popravljam bicikle i dijelove, pa to tamo prodajem. Moram, jer mirovina je mala, a živjeti se mora.
Bio je vozač autobusa, bravar u Koteksu i Metalu, vatrogasac u ratu… Odrastao je u Podgrađu dijelu Osijeka, južno od crkve sv. Roka.
-Do skora sam bio strastveni pecaroš, ali od kada sam se rastao od žene, nisam više. Ne volim baš ribu.
-Pa šta si lovio Ivane, koju vrstu ribe.
-A Drava je bogata ribom, ima tu svega. A znao sam ja otići do Dunava …odavde je to 21 kilometar samo. Imao sam svoj čikl kojega sam sâm napravio.
Čikl je tipični riječni čamac sa ravnim dnom.
–Kako si napravio čamac Ivane?
-A bilo u firmi ambalažnog lima. Table od 2 milimetra. To se prodavalo za bagatelu. Platim vozaču flašu konjaka i on mi ih doveze ovdje pred kuću. Iz apatinskog brodogradilišta sam dobio originalan nacrt i onda tu u dvorištu režem, varim…
Egije (kostur čamca) sam pravio od firkanta (četverokutna cijev), a daska na kojoj je bio učvršćen motor bila je od hrastovine i to je to… Ofarbaš, prijaviš, dobiješ broj …i vozi.
Ovdje navatam kedera …praksli, rutlova, manjića, pastata, šankurajzla… To sam većinom lovio na pero, a onda na Dunavu lovim sa zenkom (dubinka). Nikad se nisam vratio bez najmanje nekoliko porcijaša (riba do 400 grama, dostatno za jedan obrok za jednu osobu).
Bez Ivana bih se isto nekako snašao u Osijeku, ali s Ivanom je sve to ljepše, duhovnije i zabavnije.
-Najbolje čvarke ima jedna žena na glavnoj piji (tržnici). Ona dolazi petkom i uvijek je na zadnjoj klupi do parka. Ma prepoznat ćeš ju …čvarke ima u vanjiglu. Ima ona i slanine i kobasice i kulena…
Gospođu sam već prije upoznao, dok sam pijom lutao sam bez stručnog vodstva. Sada joj samo trebam reći kako poznajem Ivana.
A i Čuko je zavolio Ivana. Jučer mu je skuhao svinjski grkljan što on najviše voli.
Grad bez legendi, bez originala… nije grad. Osijek ih ima nekoliko, a jednoga sam imao sreću upoznati.
taman je to ta slika….