Mirko Popović
Berlin!
Reče netko u susjednom kupeu
Istog trena sjetih se Ivankovićeve
Rečenice s početka njegova romana:
Prvi put otkako putuje, čini mu
se, nije ga nervirala sporost
kojom vlakovi ulaze u velike gradove
*
Zašto se u meni repriziraju tuđe
Riječi, ne pita nitko, a ja šutim
Kroz prozor gledam mjesečev srp
Nad gradom
Ne znam jesam li ga gledao
I kad me Vesnina ruka nakon
Dvadeset godina dotakla, nešto
Je i rekla, ili sam umoran
Od vremena od puta od čekanja
Izustio:
Usni…
Sada…
Između mene
I cvijeta spavaj
Onog cvijeta što si
Ga u vrtu mladih dana
Ubrala. U vrtu. Plavom.
zelenom. Rumenom.
U vrtu nad kojim je
Mjesečev srp ostao
Kao svjedok…
Kao uspomena…