Joso Špionjak
Usamljena ptica drhti na hrašću,
a veljača zavijena u šutnju neku.
Sanjaju li možda o hodočašću,
u zemlju topliju, njima daleku?
Mrtvo je sve od zimskog sna.
U čestice zraka uvukla se tuga.
Čuje se katkad još jeka zvona,
dok plovi oblaka kolona duga.
Blijedo je lice zvijezde noćne,
kao da pati zbog zemlje puste,
na koju bezdušne sile moćne,
baciše plahtu od magle guste.
Iako na uzak prostor stjeran,
u nezahvalnoj i teškoj službi,
veljača mjesec ostaje vjeran,
ni ne pomišlja o nekoj tužbi.
Rado bih htio saznati tajnu,
za koga čuva sumorno mjesto.
Zašto mu je baš toliko stalo,
kad zbog njeg mora trpjeti često.
Bijeli dan mi nije odgovor dao.
Voljna ne bješe niti tamna noć.
Ipak sam čvrsto uvjeren ostao –
na pitanje moje odgovor će doć.