Život i priča iz kojih se uvijek i iznova, da puno naučiti
PUT DOBROTE /Iz naše arhive … objavljeno 24.02.2014
piše: fra Miro Babić iz Kenije
Dovezao sam se do centra Subukije, rastao s mojim bosanskim gostima pa produžio na lokalni market kupiti hranu za srednju školu koju za siromašne đake vodim ovdje u misiji.
Školska godina je upravo počela, uselilo se oko 150 đaka od drugog do četvrtog razreda, a prve razrede tek trebamo upisivati pa će tako, ako Bog da, doći još stotinjak djece.
Oni se već danima okupljaju oko samostana, donose mi naranče, rižu i sapune za darove i mole da ih primim u školu te naravno snosim troškove njihovog školovanja, a to za njih znači godinu dana života u školi, siguran dnevni obrok i obrazovanje.
Sedam vreća kukuruza, po jednu vreću graha i riže, nove žlice, nekoliko posuda i paket biljnog masla stavio sam u auto pa prašnjavom cestom krenuo natrag u moje selo Donju Subukiju da istovarim u St Francis školi. Ovo će biti dovoljno tek za tjedan dana, a dotad moram organizirati i osigurati hranu za sljedeći period, isplatiti plaće profesorima, podvući crtu pa vidjeti imam li šansu sljedeći mjesec krenuti s obnovom učionica. Četiri od ukupno deset učionica nažalost već treću godinu ne možemo koristiti jer su im se krovovi urušili.
Nekoliko dana sa mnom u misiji proveli su moji prijatelji iz Bosne – pet profesora visočke Franjevačke klasične gimnazije. Fra Ivica Studenović moj je školski drug, zajedno smo baš u Visokom pohađali franjevačko sjemenište, a on danas tamo predaje grčki i latinski jezik. S njim su stigle profesorice hrvatskog, njemačkog i fizike te odgojiteljica, časna sestra Elizabeta Žuljević.
Fra Ivica je sa mnom prvi put plesao za oltarom za vrijeme mise i kako bi se reklo ”otkačio” na slavljeničku pjesmu iz Kikuyu plemena koja kaže – budi sretan jer Bog te voli. Podsjetio me na puno naših anegdota iz sjemeništa koje sam pomalo i zaboravio. Kad smo imali ispite ja bih često znao prespavati vrijeme ustajanja pa bi me moja braća došli buditi i reći mi koji ispit polažemo jer se nenaspavan u prvi mah ničega ne bih mogao sjetiti.
Učenici u školi koju danas vodim ustaju u pet ujutro, imaju sat vremena jutarnjeg učenja, zatim s kantama odlaze po vodu, operu se, popiju čaj pa u razrede na nastavu. Ovo je internatska škola jer djeca mahom dolaze iz udaljenih sela, a kako ovdje nema transporta, što je najgore nema ni puteva, drugačije ne bi mogli pohađati školu.
Imamo spavaonice sa žičanim krevetima bez madraca, njih si moraju sami osigurati jer škola nažalost ne može. Daleko je to od kvalitete internata u kojem žive djeca u visočkoj gimnaziji. Ali zato su me moji frendovi i došli posjetiti da si međusobno pomognemo i razmijenimo iskustva.
Fra Ivica se doista angažirao kako bi franjevačka gimnazija pomogla naše učenike. Kupnjom narukvica prijateljstva koje izrađujemo ovdje u misiji učenici iz Bosne školovat će jednog našeg đaka. Ali nismo niti mi ostali dužni prema gostima – počastili smo ih afričkim pjesmama, udaranjem bubnjeva, a za kratkog boravka uspjeli su dobiti i malariju. To je pravo afričko krštenje i teško mu je pobjeći, ali u zdravstvenom centru koji također vodim u misiji imamo lijekove kojima se malarija uspješno liječi pa su se Bosanci živi i zdravi vratili među piramide u Visoko.
Protekla godina dana bila je dobra – započela je izborima u Keniji koji su po prvi put protekli u miru i ljudima dali nadu da dolaze bolji dani. Čak su nam dok su trajale predizborne kampanje malo popravili puteve. Nažalost, kampanja je ipak prekratko trajala da bi cijeli put do našeg sela nasuli kamenjem, ali i ovaj mali dio koji je napravljen približio nas je svijetu.
Pred kraj godine u misiji nam se priključila arhitektica iz Zadra koja je ponudila da će nam napraviti projekt nove škole. Tri tjedna laserom je mjerila svaki kutak i zapisivala podatke, a sada iz Hrvatske polako šalje nacrte i projekt se Bogu hvala dobro razvija. A laser, bio je potpuna atrakcija. Lokalni ljudi nikada nisu vidjeli građevinski metar jer ovdje se sve gradi ”od oka”, a kamoli spravicu veličine mobitela koja zasvijetli i u sekundi pokaže udaljenost od jedne do druge točke.
Po povratku u Hrvatsku arhitektici se priključila i geodetkinja koja također želi darovati svoj stručni doprinos ovom projektu. Tako se želja da izgradimo novu školu polako ostvaruje među ljudima koji nam sami prilaze i žele pomoći.
Afrika nije samo mjesto gladi, ratova i korupcije nego izvor prepun nade i divnih ljudi kojima u teškoj životnoj svakodnevici treba ruka kako ne bi ostali sami jer tako jednostvno ne mogu naprijed, presiromašni su i zbog toga potpuno bespomoćni. Kao malo djete koje tek prohodava, ako mu ne daš prst, ono će pasti.
Meni srce igra od pomisli da ću jednoga dana doista sagraditi novu školu, napraviti sportska igrališta te mladima pružiti šansu da se obrazuju i ulove taj za njih jedini vlak da imaju dostojanstven život i pobijede siromaštvo u kojem danas žive.
Vjerujem kada vam se sljedeći put javim iz Kenije da ću imati zasukane rukave i lopatu u ruci, a škola St Francis dobivat će nove konture i otvarati vrata afričkoj djeci koju mi je dragi Bog povjerio da ih spremim za život.
Kako ovdašnja poslovica kaže: polepole ndio mwendo – polako i sve će biti dobro!
Na kraju bih se htio zahvaliti svima vama koji ste putem gospođe Sonje Breljak i Hrvatskog glasa Berlin pomogli moju afričku misiju.
Šaljem vam veliki pozdrav iz Afrike!