KAKO SAM PREKO NOĆI POSTALA “NEPRIJATELJ BROJ JEDAN”

Zašto baš mene smatrate neprijateljem broj jedan? Ja sam samo donijela odluku slobodne građanke jer na to imamo pravo, nebitno tko od nas ima kakve razloge.

piše: Martina Budimir

Profesorica sam filozofije i njemačkoga jezika. Radim već gotovo 24 godine u srednjoj školi. Obožavam svoj posao, strastveno mu se posvećujem, uživam u radu s adolescentima/cama i cijenim njihovu kreativnost, neiskvarenost i snagu.

Spočitava mi se to što ne znam za vikend i što u subotu popodne javljam kolegicama da sam ispunjena izvrsnim seminarom na kojem sam upravo sudjelovala. Moji su učenici i učenice, pa i ja osobno, višestruko nagrađivani. Uvijek sam bila izvrsna učenica, kasnije i među najboljim studentima/cama. Završila sam i poslijediplomski studij, onako, za svoju dušu.

Filozofiju sam studirala u potrazi za nekim odgovorima, a i iz potrebe za otvaranjem novih pitanja. Provodim radionice kojima se potiče tolerancija, nenasilje i kritičko mišljenje.

Ipak, odjednom sam u očima mnogih primitivna, neuka i zaslijepljena. Ne tvrdim da sam sveznalica, niti bih to ikada željela biti. Ne negiram postojanje zaista opake bolesti niti odbijam postignuća koje je znanost iznjedrila kroz povijest, pa i danas.

Jednom mi netko reče da se u jednoj razvijenoj zemlji u školama ukidaju društveno-humanistički predmeti, koncentrira se na STEM područje i na ono što je opipljivo, konkretno. Već se tada sve u meni pobunilo i vrištalo: Nemojte to dopustiti! Bez društveno-humanističkih znanosti niti jedno društvo ne može napredovati i osuđeno je na propast.

Čini mi se da se upravo to događa, čini mi se da, parafrazirat ću jednu kolegicu, svjedočimo kraju jedne civilizacije. Nisam teoretičarka zavjere, ali svijet oko mene svim se silama trudi dokazati jednu teoriju zavjere za drugom. Oprosti, svijete, ali ne mogu biti slijepa kraj zdravih očiju, ignorirati zdravi razum niti ugasiti kritički glas po kojem možda na kraju ispadam ipak filozof, a ne samo profesor filozofije.

Premda početak ovog teksta, ako ne kao hvalospjev samoj sebi, zvuči bar kao dio neke biografije, potrebno je znati cijelu priču kako bi se razumjelo drugoga, kako ga se ne bi u startu etiketiralo. Tako moju životnu priču čini niz loše sreće. Pech u mome životopisu nije strana riječ, osobito što se tiče zdravlja. I to je never ending story.

Sljedećeg tjedna suočit ćemo se s još jednom bolnom istinom, no o tom potom. Usprkos svemu što smo proživjeli, smatramo se najsretnijim ljudima na svijetu. Kroz bolest smo, naime, naučili cijeniti istinski važne stvari u životu, povezali se na toliko dubokoj razini da svoj brak smatram plodom svemirske ljubavi kakvu nema svatko sreću naći. Promatrajući svoga sina, sretna sam vidjevši u kakvoga je čovjeka odrastao.

No Pech je uvijek tu. Nisam fatalist, ali ja sam osoba kojoj na poslu televizor padne na glavu u doba kada još nije bilo ravnih ekrana. Bilo je tu još događaja za rubriku “Vjerovali ili ne”. Ne bojimo se života, usprkos svemu. Usuđujemo se pomicati svoje granice jer ništa nije nemoguće, pa ni suprugu na jednoj nozi proći cijelu stazu na Plitvicama.

U životu je potrebno malo odvažnosti. Sin nije ni sanjao da će biti jedini odabrani stipendist Veleposlanstva SAD-a kada se u drugom razredu prijavio na natječaj za stipendiju. Nije nam bilo lako, bili smo prestrašeni, ali znali smo da ga moramo pustiti i nadati se da će četiri tjedna u Americi proći u najboljem redu. I prošla su. Bilo je to life changing experience.

Sa zdravljem je priča malo drugačija. Tu nam se dogodilo i događa sve ono što ne bismo poželjeli ni najvećem neprijatelju. Zato se panično bojimo korone, znamo koliko je opasna bolest i znamo da smo magnet za komplikacije.

Ipak, jednako tako panično bojimo se i izazivati sudbinu, sami staviti glavu na panj i koliko god netko taj strah smatrao iracionalnim, on je naš, na njega imamo pravo i dopustite nam da takvu odluku donosimo sami, bar do onoga trena kada pravilo cijepljenja bude doneseno za sve kao obvezno i kada država preuzme odgovornost za eventualne posljedice.

Upravo zbog te svoje odluke, preko noći sam postala neprijateljem broj jedan. Iz straha od oboljenja panično dezinficiram ruke i sve predmete koje dodirujem, držim distancu, pravilno nosim masku, premda predajem strani jezik, i držim se mjera, pa makar to značilo i redovito testiranje.

Moji/e me učenici/e ne smatraju prijetnjom. Dvije sam godine uspjela ne zaraziti se, što ne znači da se oni, koji su se zarazili, nisu čuvali ili da se ja, možda već sutra, neću zaraziti, možda s ozbiljnim posljedicama ili smrtnim ishodom. Nadam se da neću, ali svjesna sam toga da je moguće.

Prijetnjom me smatraju odrasle osobe koje donose odluke, ali i neke odrasle osobe oko mene koje su donijele svoju odluku i koju ja prihvaćam, razumijem, poštujem. Neke od tih osoba i nakon dvije doze cjepiva, nažalost, obole. Neke imaju ukućane koji su oboljeli. Onoga trena kada je dopušteno tim osobama da idu slobodno na posao, da se slobodno kreću, epidemija je buknula.

Krivnja je, pak, svaljena na necijepljene. Odjednom se od nas okreće glavu, prekida se telefonski razgovor baš u trenu kada se dotakne te teme, otvoreno se izjavljuje da bi nam se uredno naplatilo troškove liječenja, a u zdravstveno osiguranje uplaćujem popriličnu svotu već gotovo 24 godine.

Svakoga tko razmišlja drugačije, automatski se degradira, omalovažava, a ne nedostaje ni “dobronamjernih” savjeta: “Olakšaj si! Cijepi se! Da se nismo cijepili, već bismo svi pomrli.”

Dopustite da, ako zaista još postoje sloboda mišljenja i ljudska prava, donesem svoju odluku i procijenim rizik za sebe, bilo od bolesti ili od cijepljenja. Granice moje slobode prestaju tamo gdje ugrožavam druge ljude. Odgovorno tvrdim da ja ugroza za druge ljude nisam jer štreberski se držim svih propisanih mjera. Osobito nisam ugroza za one koji su se zaštitili cjepivom.

Zašto se onda mene smatra najvećom ugrozom, a ne onoga koji, pod lažnom sigurnošću, krši sve epidemiološke mjere ili za čije je bliske osobe dokazano da su pozitivne? Zašto ako se zna da i oni mogu prenijeti bolest, u kolikoj god to mjeri bilo?

Zašto se meni ograničavaju neka prava neophodna za normalan život? Zašto moj suprug više ne može podići svoju mirovinu jer mu je u poštu zabranjen pristup? Zašto to ne smijemo, a u shopping centrima i kafićima korona, osim maski, kao da ne postoji? Zašto ne smijem na svoje radno mjesto, a u kafić i shopping smijem?

Zašto baš mene smatrate neprijateljem broj jedan? Ja sam samo donijela odluku slobodne građanke jer na to imamo pravo, nebitno tko od nas ima kakve razloge. Ja samo želim živjeti kao slobodno ljudsko biće koje drugima ne čini zlo i ima integritet nad svojim duhom i nad svojim tijelom.

Je li ovo zaista kraj civilizacije kakvu poznajemo? Recite to onda, ali, molim vas, glasno i jasno da znamo na čemu smo. Toliko pristojnosti ipak zaslužujemo!

3.3 26 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
2 Comments
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Josip Mayer
Josip Mayer
3 days ago

Ako je tome tako rađev umrem od cijepiva,nego od korone,Čini mi se da se ipak da se pre više zamaramo koronom,pri čemu ne vidimo preostale opasnosti koje namu u susret dolaze, poput europskog mogućeg rata.

Last edited 3 days ago by Josip Mayer
Marijana
Marijana
1 month ago

A šta reći na ovakav tekst. Višak vremena i sloboda govora čine čuda.