piše: Martina Budimir
Malo tko je u Hrvatskoj nadasve ozbiljnu situaciju prije četvrtka smatrao ozbiljnom. Viješću da se kreće s pripremom virtualnih zbornica i učionica zbog mogućeg uvođenja nastave na daljinu, polagano su se svima počele otvarati oči.
Sutradan redovna jutarnja konferencija za novinare kriznoga stožera. Ministar zdravstva na novinarski upit odgovara mišljenjem stručnjaka kako virus još slobodno ne cirkulira u našoj zemlji, kako imamo samo uvezene slučajeve zaraženih plus njihove najbliže kontakte i da nema potrebe za zatvaranjem škola, vrtića i fakulteta.
Netom nakon toga ozbiljno lice premijera i nadležne ministrice te vijest o zatvaranju gore navedenih institucija. Škole i vrtići bit će zatvoreni, ali u stvari će biti otvoreni, ali dovoljno zatvoreni da ne bi bili otvoreni, kao što je netko već parafrazirao popularne Smogovce.
U nadi da se radi o izlijetanju i da se odluka i objava nisu dobro promislile i prenijele, čekamo daljnje informacije. Nadobudno se kreće u online nastavu, a logika stvari nalaže da ju možemo održati od kuće. Ionako svoj internet odavno koristimo u svrhu pripremanja nastave.
Logika je gadna stvar pa isto tako nalaže da u svojevrsnoj samoizolaciji trebaju biti i učitelji, nastavnici, profesori, odgajatelji. Jer koja je svrha prekida nastave na dva tjedna ako će se navedeni djelatnici dolaženjem na svoja radna mjesta, na kojima nema onih zbog kojih i jesmo tu, potpuno nepotrebno izlagati zarazi?! Vratit će se u pune učionice i vrtiće i potencijalno, nakon perioda inkubacije, zaraziti djecu i mlade i na taj način virusu tek omogućiti slobodno kruženje.
Što je s navedenim djelatnicima koji imaju svoju malu djecu ili kroničnog bolesnika kod kuće? Oni ne zaslužuju biti zaštićeni? Ako je preporuka da tko god može, radi od kuće, čemu dolaženje na radno mjesto kako bi se održala nastava na daljinu? Imamo li mi uopće infrastrukturu koja to može podnijeti?
Je li ovakva odluka logična, smislena ili smišljena iz straha da prosvjetni djelatnici ne bi slučajno zabušavali jer u očima svekolike javnosti mi smo ionako neradnici?
Premda mi nije bila namjera pisati o konkretnoj skupini, morala sam! Nije me strah za sebe. Nadam se da bolest neće pogoditi ni moga sina ni supruga koji kao kronični bolesnik spada u rizičnu skupinu. Stvar je principa, načela pravednosti i prije svega zdravoga razuma.
Cijela me ova situacija podsjeća na loš znanstveno-fantastični film strave i užasa. U veljači sam s učenicima bila na mobilnosti u Grčkoj. Već nekoliko tjedana nakon predivnog europskog iskustva druženja s nastavnicima i učenicima iz još 5 zemalja, dvije nove mobilnosti se odgađaju. Talijani prvi imaju zabranu, ostali otkazuju iz straha ili zbog preporuka svojih ministarstava.
Veselim se uspjehu svoje učenice koja se plasirala na državno natjecanje iz njemačkoga jezika. Sva se natjecanja i smotre otkazuju do daljnjega! Prijavljujem se na seminar u Francuskoj. Na rezervnoj sam listi. Odgađaju se sva okupljanja, i ovo će ako već nije. Sin je učenik trećega razreda. Dogovara se maturalac u Grčku. Putovanje je ionako preskupo, a potpisati ugovor u novonastaloj situaciji, čista je ludost. Srećom, većina roditelja tako razmišlja.
Odavno mi zamjeraju da pretjerano pazim na higijenu i da previše koristim dezinfekcijske maramice. Sorry, moram vas nazvati licemjerima jer pokupovali ste mi sve maramice! Kao uostalom i sve drugo! Luđački se nabavljaju zalihe svega što je potrebno i onoga što baš i nije. Čime su naši stari brisali tur?!
U četvrtak, baš na Dan D, na kontrolama smo u Zagrebu. Zgodan presjek situacije. Na Rebru gužva k’o u najboljim danima, osjećam nelagodu jer preblizu smo jedni drugima u čekaonici. U Klaićevoj nikad manje pacijenata. I nas su zvali dan ranije hoćemo li doći ili da nam odgode termin. Objašnjavam da obavljamo nekoliko pregleda u različitim bolnicama, ionako smo tu. Kasnije, na putu kući, čitamo o neodgovornosti jedne zaražene osobe koja je dan ranije u Klaićevu dovela svoje dijete na vađenje krvi. Za male onkološke bolesnike u dječjoj bolnici nije ga briga! Bitno da je on svoje obavio!
U Merkuru nova priča. Ne može se ući u bolnicu prije no što dvjema djelatnicama sa zaštitnim maskama ne odgovorite na nekoliko pitanja poput onoga imate li temperaturu i sl. Nije baš nešto jer nitko ne jamči istinitost odgovora. Uz današnje uređaje za mjerenje temperature bez prislanjanja na kožu pacijenta, i nije baš neka metoda kontrole.
Jučer me medicinska djelatnica, koju srećem u dućanu u kojem konačno nalazimo mrkvu, grdi da zašto se to mora sad baš ići na kontrole. Na kontrole čekamo mjesecima. Vještinu usklađivanja više pregleda u jednome danu u bolnicama u Zagrebu za koje u većini slučajeva ne dobivamo putni nalog, nije lako postići, a kada u tome uspijete, molite Boga da neki pregled ne otkažu jer za novi se termin čeka – na MR u jednoj zagrebačkoj bolnici npr. do listopada 2021.!!! MR iz provincijske bolnice je toliko loš da je liječnik, koji ga je zatražio, imao potrebu naglasiti da je i u Formuli 1 jednako važan i vrhunski vozač kao i vrhunski bolid.
Nabacah opet svašta u ovaj tekst! Što je autorica htjela reći, a nije si mogla pomoći, nego je usput izbacila i svoje frustracije zbog novonastale situacije?
Još jučer smo živjeli kao slobodni građani Europe, možda i svijeta. Situacija je natjerala mnoge van granica Hrvatske, ali opet smo ostali povezani, slobodno smo putovali i posjećivali se. Poželite li danas posjetiti svoju domovinu, a Uskrs je obično prilika za to, ne gine vam dvotjedna karantena. Pri povratku u zemlju u kojoj živite i radite, nitko vam ne garantira da i tamo nećete imati obvezu biti u novoj samoizolaciji.
Učenici su putovanjem na Erasmus+ i slične projekte shvaćali što to zapravo znači biti građanin ujedinjene Europe. Upoznavali su kulturu drugih nacija i zemalja. Prvom migrantskom krizom, a sada i pandemijom koronavirusa, sve priče o ujedinjenosti i o slobodnome kretanju padaju u vodu.
Odavno je već svima jasno da promocija isključivo domaćih proizvoda ne polučuje baš neki uspjeh. Pojavom jedne pandemije svi masovno ispražnjavaju police dućana, pomno pazeći da ne kupe kineski ili talijanski proizvod. Ljudi postaju zavidni onima koji imaju svoje brašno, svoje domaće životinje, onima koji su donekle samodostatni.
U svijetu globalizacije jedna krizna situacija, u kojoj smo prisiljeni stisnuti pauzu na dva tjedna, pokazuje koliko smo zapravo ranjivi, koliko je globalizacija krhka i koliko se glupo uzdati samo u turizam i uvoz, a sve svoje što smo imali, pustili smo da netragom nestane ili bude uništeno.
Hoćemo li se sada vratiti korijenima? Možemo li se vratiti korijenima? Želimo li odustati od ideje ujedinjenosti u različitosti? Želimo li zaboraviti sve naše mile koji su otišli trbuhom za kruhom?
Reče jedna osoba nekidan: “Pa šta ima veze? Umiru stari i bolesni!” Posramljena mojim pitanjem hoćemo li se sada igrati Hitlera, shvaća da stvari i nisu baš tako jednostavne. Svatko od nas ima nekog starog i bolesnog i koliko god ludo izgledalo ovo što se sad čini, na neko nam vrijeme njihovo zdravlje i životi moraju biti prioritet. Nadat ćemo se da će ovo strašno razdoblje brzo završiti i da ćemo ponovno živjeti punim plućima!
A tada, možda neki od nas, možda čak i oni koji imaju moć, zapamte važnu lekciju: Jesmo ranjivi! Trebamo sačuvati resurse koji u kriznim situacijama, u kojima ovisimo sami o sebi, spašavaju živote!