Veličanstvenih sedam sestara
Tekst: Marko Sladić, Črčkarije.com
Na klifovima otoka Mane, Klobučara i ostalih, u Nacionalnom parku Kornati, bio sam mnogo puta. Uživao bih u pogledu prema otvorenom moru. Šetao bih po rubu gledajući ovce kako bespomoćno stoje na klisurama.
Ponekad bih se i kupao tamo, uz malu dozu nelagodnosti, pitajući se koja bi me morska beštija ovdje mogla uhvatiti za nogu? Ovo me mjesto potaknulo na razmišljanje o tome, koji bi klifovi svijeta mogli biti idući na redu. Hoće li to biti divlji irski, francuski, islandski ili pak oni bijeli klifovi u Engleskoj?
Odgovor je, nakon dugo vremena razmišljanja, napokon pao! Za početak bih se volio zaputiti na bijele klifove, u pokrajnu East Sussex, na jugu Engleske. Tako je i bilo! Nakon izrade detaljnog plana, našao sam se u Zračnoj luci u Zagrebu, sjeo u avion te, već za sat i pol vremena, sletio u Gatwick pokraj Londona.
Zatim sam kupio kartu za autobus kojim sam stigao do svojeg odredišta – Brightona, predivnog viktorijanskog ljetovališta smještenog na obali Engleskog kanala s pogledom prema francuskim gradovima Le Havre i Dieppe.
Nakon dva dana lutanja po Brightonu i tamošnjih dogodovština, o kojima ću pisati neki drugi put, gradski double-decker, izbacio me na raskrižju puteva prema gradovima Seafordu i Eastbourneu, točnije, iz busa sam stupio na prašnjavu cestu koja prolazi pokraj nekakve prastare gostinjske kuće po imenu Golden Galleon.
Osjećao sam se kao Frodo, maleni hobit iz filma Gospodari prstenova, izgubljen i prepušten samome sebi. Kišica je lagano sipila, no na svu sreću nije dugo slinila. Kozja stazica me uredno, uz rijeku Cuckmere koja se ulijeva u more, vodila premaveličanstvu po imenu Seven sisters koje bih, svakako, stavio ispred Big Bena, London Eyea, palače Westminster, tunela La Manche i ostalih britanskih čuda.
U iščekivanju predivnog prizora klifova, morao sam prolaziti i kroz močvarno područje. Fotoaparat mi je, pritom bio, najbolji prijatelj. S njime sam bilježio svaki trenutak, a svaki je taj trenutak bio poseban: ovčice, kravice, drvene ograde, kućice… idila!
Baš kao u nekoj priči ili filmu. Na tom svom putu, naišao sam i na poneki bunker kojeg su izgradili još u vrijeme Drugog svjetskog rata. Napokon sam stigao do plaže na koju su se opako namjerili zapijenjeni dvometraši.
Plaža je duga oko 800 metara, a pored nje, velebno se uzdizao prvi klif. Otvorio sam usta, a jezik mi je pao do poda. Nisam mogao vjerovati gdje se nalazim. Šutio sam. Osluškivao sam more i ćakulu galebova. Dugo sam samo stajao i gledao taj neopisivi prizor.
Nakon nekog vremena, napokon sam se pomaknuo s mjesta i odlučio prošetati podno prvog klifa. Opipao sam ga rukom i fasciniran njegovom visinom, zaključio kako bi mogao imati više od 100 metara.
Pronašao sam podatak o tome kako je nastao prije 65 milijuna godina, u vrijeme dinosaura. Najprije je bio pod vodom, a zahvaljujući eroziji, danas svojom pojavom nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Ukoliko se “zagrebe” po klifu, mogu se pronaći fosili morskih praživotinja. Sama plaža, možda samo meni koji ne živim tamo, izgledala je neobično. Posuta je okruglim kamenčićima, skoro istih dimenzija, sivo-smeđkaste boje.
Osim ovih kamenčića, plažu “krase” svakakvi predmeti koje je ispljunulo more. Potrgane čizme i brodski bokobrani, nisu mi bili previše interesantni, ali pronašao sam mnogo zanimljivih rekvizita, idealnih za FUN SHOP portala:).
Uspon na ovaj klif, bio je poprilično težak, no kada sam napokon stao na vrh, zamor je odjednom pao u drugi plan. Zelenu englesku travicu, po kojoj sam gazio, pasle su krave, konji i ovce. Pogled prema dolje, koliko je bio predivan, toliko je bio i jeziv.
Škljoc, škljoc! Fotke su padale jedna zadrugom. Osjećaji se ne mogu, nažalost, ovjekoviječiti, ali se zato prizori mogu, a to nisam htio propustiti. U objektivu svog fotoaparata, sasvim slučajno, u daljini sam ugledao svjetionik.
Mogao bi biti na šestom ili sedmom klifu, udaljen 10-ak kilometara od mjesta na kojem trenutno stojim. To je mačji kašalj za mene …pomislio sam u sebi i krenuo u smjeru svjetionika.
Prvi sam klif pustio za sobom. Sada je na redu osvajanje sljedeće sestre po redu, nakon pola sata i treće, a tu sam već osjetio kako ovaj moj pothvat, ipak, nije mačji kašalj.
Hladan, decembarski, morski povjetarac, neprestano me šibao u oznojeno tijelo, no na svu sreću i to sam predvidio pa sam se slojevito obukao. Imao sam sve manje vremena za odmore jer me čekala, prilično duga, dionica kaskanja uzbrdo i nizbrdo dok se mrak spuštao sve brže. Na vrhu svakog klifa, obavezno bih stao na minutu ili dvije diveći se prostranstvima, moru, životinjama i svemu lijepom što mi je priroda u tim trenucima pružila.
Nakon, otprilike, sat i pol vremena, izašao sam iz grmlja kao neki gorštak. Odjeća mi je bila sva od čičaka, trave i buba. Tu sam ugledao Beachy Head, seoce smješteno negdje između petog i šestog klifa. Činilo mi se kako tamo nema nikoga pa sam preko ograde ušao u neko dvorište.
Tamo sam susreo poštara Royal maila koji je raznosio pisma i pakete. Znači, ipak ovdje nekoga ima! Taj neočekivani susret, nije samo mene prestrašio, već sam i u poštarevim očima vidioiznenađenje, nadam se kako nije bilo neugodno.
Na kraju, sve je prošlo all right. Bez obzira na moj pustolovni duh, nije mi bilo svejedno naći se na drugom kraju svijeta bez mrežnog signala na mobitelu. Prastara, svjetski poznata, crvena govornica koja, u ovom selu, stoji samo kao ukras, nije mi uopće bila utjeha. Dalje u selu, naišao sam na još posjetitelja, čini mi se kako su to bili stanovnici okolnih mjesta jer su se dovezli automobilima.
Ovo selo, smješteno između dva ogromna klifa koji dosižu visinu i do 160 metara, imalo je izlaz na plažu dugačku dobrih kilometar i pol. Ptica u tolikom broju, koliko ih je tada bilo tamo, nisam vidio nikada.
Uzeo sam jedan kamen i laganim sam ga zamahom bacio među ptice te sam ih sve rastjerao, baš kao u filmu Harry Potter koji se, upravo na ovom području i snimao. Kada bi neki filmski redatelj, vidio ovu moju scenu sa pticama, siguran sam kako bi me zaposlio kao majstora za specijalne efekte jer je prizor, kada su ptice poletjele, bio fascinantan. Svoj put sam nastavio dalje, prema svjetioniku.
Ovaj dio puta, prešao sam za svega 15-ak minuta. Napokon sam stigao do velikog svjetionika po imenu Belle Tout koji, osim uživancije, nudi noćenja s doručkom.
Ja sam, od svega, uzeo samo uživanje u prirodi koju su, od majke prirode, naslijedili Britanci, a oni poznati po svojoj pedantnosti, sve su učinili još ljepšim. Drvene ogradice, putokazi i simpatični puteljci, uređeni su s mnogo detalja, čak i ovdje, rekao bih, u pravoj divljini.
U dvorištu ovog monumetalnog svjetionika, bilo je parkirano nekoliko skupih terenaca, najvjerojatnije ih posjeduju gosti koji, pretpostavio sam, nisu bili iz “niskog” društva. Malo podalje, ususret mi je dotrčao neki mladić koji je, za svoju rekreaciju, koristio jedan od najljepših dijelova svijeta.
Zaustavio sam ga te sam ga upitao za put prema gradu Eastbourneu. Uputio me ravno prema sljedećem klifu, a kada sam i do njega napokon stigao, doživio sam ga kao najveće iznenađenje toga dana. Pogled prema dolje, zamalo me skljukao u more s te visine.
Sjeo sam na tlo, izvadio sam fotoaparat i, kao malo munjen, stao fotografirati crveno-bijeli svijetionik koji je virio iz mora. Prema mojoj procjeni, ovaj je svjetionik visok oko 40 metara, a na čeličnim sajlama, koje su zakačene između klifa i svjetionika, nalaze se svjetleće oznake radi sigurnosti zračnog prometa.
-More ga oplahuje još od davne 1902. godine …rekla mi je žena koja je šetala sa psom. -I sama često uživam u ovom veličanstvu, baš kao i ti sada.