A ŠTO KAŽE BAZA

U bazi ne pršti baš sve od oduševljenja, pokazala je nedavna tribina HDZ-a 

piše: Aleksandra Brnetić
foto: Sonja Breljak
Puno je vode proteklo Šprejom otkako je ovdašnji hrvatski živalj imao prilike pozdraviti političku elitu iz domovine.

Nije da (sadašnji) vladajući nisu dolazili ali svraćali su samo do njemačkih kolega, kao što je (sadašnjoj) opoziciji najsjevernija točka bio Frankfurt, onaj na Majni. Od nedjelje, 2. ožujka, to je drukčije.

Berlinski je ogranak Hrvatske demokratske zajednice „Stjepan Radić”, inače najstariji HDZ-ov ogranak u Njemačkoj, ugostio članicu Europskog parlamenta i potpredsjednicu HDZ-a Dubravku Šuicu i svog starog i dragog znanca, dr. Miru Kovača, do prošloga ljeta u veleposlaničkoj službi, a od prije mjesec i pol međunarodnog tajnika te najveće opozicijske stranke.

Stoga nikakvo čudo što se društvena dvorana Hrvatske katoličke misije u Feldstrasse punila brže nego što se okolni park praznio vjernicima nakon bogoslužja u crkvi sv. Sebastijana. Privukla ih je tema, koliko nova toliko i stara: Pripreme za izbore za europski parlament i aktualna politička situacija u Hrvatskoj.

Tribinu je otvorio kako je to već uobičajeno – domaćin. U nazočnosti Mirjane Božić, ministra savjetnika u hrvatskom veleposlanstvu, i Ivanke Vilović, supruge sadašnjeg veleposlanika Ranka Vilovića, predsjednik „Stjepana Radića” Krešo Urban, koji je kasnije vodio i tribinu, u svom je pozdravljanju prvo svih nazočnih, pa onda i gostiju, na kraju posebno pozdravio Miju Marića, predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj pritom naglasivši da je ova organizacija nedavno otvorila radne prostorije.

Pozdrav sasvim neoubičajen i neprimjeren za ovu prigodu. Ali valja biti uviđavan kad se dvije udruge vole.

Na Urbana se nadovezao Božidar Trčak iz Hamburga, predsjednik tamošnjeg ogranka i predsjednik Koordinacije Sjeverna Njemačka, koji je prenio pozdrave hamburških Hrvata i poruku tamošnjeg svećenika da „smo mi još uvijek jedno tijelo“. Upućeni su zasigurno razumjeli smisao ove prikrivene poruke, a mi ostali smo si mislili svoje.

Kampanja za izbore za Europski parlament još nije počela, na samom je početku svog izlaganja manje borbeno a više s ograđivanjem istaknula Dubravka Šuica. Dosadašnji kratki mandat, od srpnja prošle godine, nastavila je, shvatili su kao oštar trening pred veliku utakmicu. Pobijedili su jer se i novi stranački predsjednik, Tomislav Karamarko, pokazao kao pravi novi predsjednik. Opet idu na pobjedu jer ju žele donijeti europskim pučanima, u čijem su Klubu, i jer žele prekretnicu u Hrvatskoj. Požalila se na prošlogodišnju slabu izlaznost hrvatskih birača od samo 20 % i nada se da će ove godine ona biti veća. Također se nada da će hrvatski birači shvatiti da su europski izbori važni kao i lokalni.

Pet je ciljeva koji njih, HDZ-ove parlamentarce, vode u političkom djelovanju u Strasbourgu i Bruxellesu. Hrvatska treba biti most prema jugoistočnoj Europi kao što treba biti i lider u tom dijelu kontinenta. Spomenula je nedavnu rezoluciju Europskoga parlamenta, kojom je Europa dala jasne naznake da Bosna i Hercegovina treba krenuti u proces federalizacije zemlje pojasnivši da joj je autorica Doris Pack, stalna izvjestiteljica za BiH, a da su su oni, HDZ-ovi zastupnici, sugerirali nadopune. 11 milijardi eura čekaju od prošloga ljeta da ih iscrpljena Hrvatska počne povlačiti iz europskih fondova. Hrvatska je s 53 % neuposlenih mladih do 29 godina na trećem mjestu u Europi, poslije Grčke i Španjolske.

Pitanje je, tako dvoji Šuica, da li će sadašnja vlada znati privući sredstva iz socijalnog fonda u kojima je za tekuću i sljedeću godinu 60 milijuna eura za pomoć mladima. Zažalila je što se čak referendumom moralo dokazivati da je brak ustavna kategorija. Žele da obitelj bude nukleus društva te su odlučno protiv pobačaja. O onima koji drukčije misle i žive, ni riječi. Oni valjda i ne postoje.

Peti cilj im je, a na njemu se radi, tako Šuica, svaki dan, afirmacija hrvatske kulture i hrvatskog jezika. Na parlamentarnim sjednicama govore uvijek na hrvatskom, a kada je to moguće onda i na odborima. Nemaju predstavnike u svim odborima jer ih nema dovoljno ali nastoje pokriti što više tema. Smatra da nekima nedostaje svijesti da su članovi Europske unije što se pogotovo oslikava u odnosu prema Bosni i Hercegovini. U tom su trenutku oni predstavnici Europske unije. Nada se da će to s vremenom i usvojiti.

Svoj je kratki predizborni pledoaje Šuica završila tradicionalnom tvrdnjom da je važno da HDZ kao stožerna stranka hrvatskog naroda pobijedi jer da je s tom strankom ostvarena neovisnost i izvojevana pobjeda u ratu. To spominjanje starih lovorika Dabravka Šuica začinila je tužbalicom o nedovoljnoj medijskoj pokrivenosti njihove djelatnosti.

Hrvatsko je društvo siromašno, bile su gotovo prve riječi Mire Kovača koji se usredotočio na prikazivanje hrvatske situacije. Hrvatska privreda ostvaruje 59 posto od prosječnog dohotka Europske unije, a ta je brojka manja samo u Bugarskoj i Rumunjskoj.

U Zagrebu, a on živi u središtu grada, uobičajena je pojava da ljudi kopaju po smeću, a u Vrlici, nevelikom gradiću ni s tri tisuće stanovnika u kojem je nedavno bio, ljudi izgledaju pristojnije nego u glavnom gradu. Hrvatska se država sve više zadužuje i to za skupe kamate, a investicija nema. Razlozi su višestruki – ne radi se strukturirano, ne razgovara se s ljudima, zakoni se donose na silu. Propustili smo šansu koja nam se pružila ulaskom u Europsku uniju. Nit se ljude motiviralo niti ih se mobiliziralo, sve u svemu kao da se 1. srpnja 2013. ništa nije dogodilo.

Utvrdio je da Hrvatskoj za vođenje konstruktivne vanjske politike nedostaje unutrašnja stabilnost te se požalio na nedostatak vanjskopolitičke inicijative. Kao primjer Kovač je naveo nedavne nemire u Bosni i Hercegovini i odnos prema Srbiji. Vlada se trebala pobrinuti za to da netko od europskih čelnika posjeti Bosnu i Hercegovinu, a prema Srbiji, s kojom valja surađivati, kad je u pitanju oružani napad na Hrvatsku, moramo biti jasni i ne bježati od istine i nastupati s kompleksima. Nije mu do kritiziranja nego do konstatiranja činjenica. Kao što mu je do toga da budemo svjesni i dobrih i loših rezultata, da budemo otvoreni i moderni. Uvjeren je da će uskoro biti primorani preuzeti odgovornost za Hrvatsku, bile su završne Kovačeve riječi.

Okupljeni su diskusiju jedva dočekali. Nije bilo poštede. Već se s prvim glasom, a javio se g. Perković, osjetilo koliko ključa u bazi:

– Vi morate znati da ste vi duboko griješili, pa možda i Vi gospođo Šuica, a što se tiče Karamarka, on nije čovjek koji može povući stranku, on ima karizmu ali nije motor (jak pljesak iz publike). Gdje vam je Kitarovićka? Vi ju gurate na stranu. –

Dok je to govorio, moglo se uočiti kako lica gostiju postaju sve ozbiljnija. Šuica je u svojoj replici bila kratka i nedvosmisleno jasna: Karamarko je legitimno izabran, a Grabar-Kitarović sva su vrata otvorena i da se ona nada da je njegovo prezime – Perković – slučajno.

Najnovija verzija Zakona o prebivalištu i boravištu građana, koja je krajem 2012.-e stupila na snagu, i postojeći Izborni zakon bila je meta sljedećeg diskutanta. Prebivališne odredbe smatra diskriminirajućim prema građanima koji žive i rade u inozemstvu, a izborne je proglasio prvoklasnim izbornim inženjeringom kojim je izbrisano 800.000 građana iz izbornih lista. Zatražio je da europski parlamentarci provjere da li je ovaj Zakon o prebivalištu suglasan s europskim pravilima i da HDZ na Ustavnom sudu potegne ispitivanje njegove ustavnosti. Šuica je obećala provjeru u Bruxellesu, a u Zagrebu promjenu zakona, dok se Kovač obvezao na provjeru ustavnosti.

Jedan je sudionik upitao kako HDZ misli pobijediti dok sotoniziraju Željku Markić, na što je Dubravka Šuica utvrdila da je uspjeh referenduma bio izraz volje hrvatskih građana.

Čuo se zahtjev za promjenom imena zagrebačkog Trga Maršala Tita kao i poziv za lustracijom koji nije proveden poslije Domovinskog rata, a koji je u mojim ušima zazvučao više kao poziv na osvetu a manje na čišćenje od komunističkih grijeha i ispitivanje savjesti. Šuica smatra da vrijeme čini svoje i da ona osobno više ne vjeruje u lustraciju budući da ona nije provedena 1990.-ih godina.

Nije moglo bez pitanja o sadržaju geopolitičkog pojma Balkan, ali malo nas je očekivalo da će dodatno pitanje za Dubravku Šuicu glasiti: Zašto ste Vi protiv Balkana? Šuica je u svom odgovoru izblendala sav politički i kulturološki aspekt, a usredotočila se na zemljopisni: Balkan je polutok i Hrvatske tu nema. Da je među nama bio njemački filozof Hegel, zasigurno bismo od njega čuli kako mirno odgovara: Utoliko gore po činjenice!

Čuo se i glas vapijućeg u pustinji koji se založio za to da ne zaboravimo da smo kršćani i koji je utvrdio da je došlo vrijeme da budemo odgovorni. Smatra da nam nema napretka s mržnjom i neprijateljstvom prema drugima. Ajmo se ponašati kao braća!, bile su mu završne riječi koje su se izgubile u gotovo sveopćem talasajućem neodobravanju.

Jedan je ugledni hrvatski penzionirani ugostitelj progovorio o gospodarskoj štetnosti fiskalizacije kojom se zbog 20 kuna zatvaraju lokali, a u predstečajnim nagodbama na račun poreznih platiša opraštaju milijuni. Upitao je zašto HDZ nije svojedobno izručio Josipa Perkovića. Hrvatski ustav nije dopuštao izručenje hrvatskih građana, objasnio je Miro Kovač nadodavši da je tada na snazi bila i Tuđmanova ideja pa i konkretna politika o pomirbi.

Međunarodni se tajnik HDZ-a osvrnuo i na hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini. HDZ će podržati svako rješenje za koje se odluče Hrvati i hrvatske političke stranke, a da nije na njemu, HDZ-u, da traži rješenja. Tek što je to Kovač izgovorio, začula su se glasna i uzrujana pitanja: Zar da mi svoja prava tražimo u Sarajevu? Kakvu vi to onda strategiju imate za Hrvate koji nemaju ništa? Gdje vi onda vidite hrvatski puk?

Završne riječi Dubravke Šuice zvučale su – učinilo mi se – dosta dešperatno: Mi smo potrošili dva sata da vam sve objasnimo i ništa vam ne krijemo. Veseli me da ste bili otvoreni.